Mostarski Novi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mostar se smanjio, umanjio, raselio, preselio, naselio, rastvorio, razdvojio, porušio, urušio, narušio, izblijedio, ublijedio, uvrijedio, obezvrijedio, zavezao, obvezao, zamutio, ušutio...

Mostar se svašta nešto u zadnjih dvadeset godina. Ni veći, a ni važniji gradovi od Mostara ne bi to izdržali. Nije niti Mostar. I popis stanovništva je rekao - Mostar je prekinut, dokinut, umalo ukinut. Kad vam netko kaže da to nije više onaj Mostar, ne smatrajte da vam je izrečena neka posebna mudrost. Mostar ne bi bio „onaj Mostar“ ni da se ništa posebno nije dogodilo zadnjih dvadeset godina. A dogodilo se svašta, sve znamo i sve nam je jasno. Prekid filma, kao nekad u kinima kad pukne traka, nastupi jak bljesak – pa onda duboki mrak. I onda nepodnošljiva buka i zvižduci.

Da  je grad nastavio pravocrtnim razvojem, kao što nije, vjerojatno bi danas bio nešto više od onog nekadašnjeg Mostara, smještenog na pola puta između obične provincijske palanke koja uživa u svom nabildanom egu i  ozbiljnog grada koji ima što reći i pokazati i svijetu i sebi samome. Malograđanština i sujete uzgajali su se i u onom nekad Mostaru, ali da je nastavilo bez nekog jakog prekida Mostar bi možda nadišao sebe i postao pravi pravcati grad. A svakako bi bio nešto više od ove današnje popola rasporene palanke  preobučene u naizgled urbanu ljušturu, zaostalu nakon što smo jedni drugima *ebali majku, nakon što smo se natjerivali ovuda u zadnjem ratu. I nakon što nismo uspjeli pobjeći jedni od drugih. Kad je sve stalo, ostala je urbana ljuštura, kao ona puževa kućica na plaži, što je uzburkano more izbaci na obalu.

A ta urbana ljuštura sastoji se od središta grada koji je nekad vrvio životom, a koje ni danas nakon toliko godina ne živi kako bi trebalo, te bivših solitera – spavaonica, nekada bijelih, a danas sivih zgrada oronulih fasada. Tu između njih su plodovi našeg poratnog tranzicijskog neukusa - zidane šupe s natpisom STR ili prodavnica mješovite robe, kontejner – butici kurvinskih imena, kafići koje ni duhovi više ne posjećuju, svi oni su ogledalo Mostara kakav je u međuvremenu Mostar postao. Prve natruhe malog poduzetništva iz vremena kada je svatko mogao biti gazda danas nas svojom ruinom podsjećaju na sav poratni nakaradluk, koji se danas doima poput vica. Kao i mansarde koje su nicale kao gljive poslije kiše, odnosno kao nakaradnosti poslije rata.

Sve što su nekada zamišljali školovani arhitekti, prostor za stanovanje, prostor za igru, prostor za odmor i prostor za zabavu, ukenjali su oni koji su odlučili socijalnu sliku grada održavati tim seoskim vašarom, čiji tragovi su vidljivi i danas. Poput živih rana. Smijurije bez mjere, ti nakaradni objekti i danas prepadaju prolaznike između zgrada, čak i na najprometnijim ulicama.  Napušteni, ugoste danas tek one napušene ili one na težim drogama. I gomila prljavštine u njima i oko njih, polupana stakla, urušeni zidovi.

Mostar nikada nije bio jasno definiran grad, mit je da je grad nekad davno bio sređena urbana sredina, ali je bio na nekom putu da to postane. Stariji će se sjetiti da je dosta toga i prije bilo nedovršeno, nelogično ili tek u dalekim obećanjima, ali stjecao se dojam da će jednog dana sve sjesti na svoje. Na kraju krajeva, nije svatko mogao graditi gdje mu padne na pamet, uz par iznimki koje potvrđuju pravilo, a kao dokaz da je uvijek u ovom gradu bilo onih koji su mogli i onih koji nisu mogli ni u teoriji. Mostar je često jeo vlastitu djecu, sve dok se pitala neka viša instanca, dok je država brinula za Mostar, grad je funkcionirao kako treba, ali čim bi nešto trebali odraditi ovdašnji ljudi, intrige, smutnje i podvale bile bi redovne. Iza  jakog Mostara uvijek je morala biti jaka država. Austrija, Jugoslavija bile su jake države. I voljele su Mostar. Slaba država – jadan je i Mostar. Logično.

Tu dolazimo do ključne stvari, grad ionako ne čine zgrade, grad čini ukupan duh koji lebdi nad postorom gdje je smješten, ali su zgrade odraz tog duha i kulture stanovanja. Kultura stanovanja nekoć je bila veća, a grad je bio ljepši. Zgrade su se gradile skupa s igralištima i parkinzima, a danas ih novokomponirani nasade gdje god za to nađu zgodno mjesto. Dječja igrališta? Čemu? Ta, eno im baloni, pa nek' zakupe termin! Parkinzi se podrazumijevaju samo za stanare koji ih plate u podrumskoj garaži, a to što se u zgradu ubace i neke prodavnice ili prodajna mjesta, to nije bitno. Kaos i gužva su zagarantirani, ali koga briga? Urbanisti u ovom gradu ionako služe samo da daju potpis, gazde se pitaju.

Gazde koje su nekada gradile i planirale grad imali su pogled i viziju dalje od svog nosa i džepa.  Na kraju krajeva, možda su i htjeli, ali nisu smjeli od države. Današnje gazde su ispljuvci tranzicijskog društva, priučeni investitori, pandan zaslužnim borcima, mahom ruralcima iz zabitih krajeva, a koji su u partizanskim vremenima upadali u buržujske stanove i prvo iz njih izbacivali knjige i klavir. Nisu ih mogli podnijeti. Nasilje nad jednim gradom radi se na isto takav način. Prvo se zatre sve što je logično i urbano, sve što se ne može podnijeti, a onda se nametne svoj sustav vrijednosti. A sve pod pokroviteljstvom države, jer je i ona sama upravo takva i satkana od takvih ljudi. U se, na se i poda se.  Bez vizije, bez plana, bez želje. Od danas do sutra. Samo u svoj džep i samo do svojih vrata. Drži vodu dok majstori odu.

A Mostar?  Danas kada nema industrijskog napretka, kada većina grada životari i kada više nema onog jakog melting – pota različitosti koje su nas zapravo spajale i nadahnjivale, Mostar je osuđen na vječnu podjelu na „nas i njih“, na ovu i onu stranu, a i sami preživjeli Mostarci pro(lu)pali su na razinu ritualne mantre „o nama i  seljacima“, što je najjadniji vid otpora. Mostar se ponaša baš kao i ova država, nikad slabija i jadnija država koja je imala Mostar u svojim rukama, ali država s puno i previše izgovora za svoje stanje. Baš kao i Mostar. Drugim riječima – oboje poniru u ambis od kad su „hadžije sebi podijelile rejone“.

Mostar će, nažalost, morati dočekati neku novu državu za neki novi početak, jer ovaj Mostar danas je onaj Mostar koji jede svoju djecu. Bez straha od više instance koja će reći – stani malo, pa ne može to tako!