Starmo: Vjestipo Lestibo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne volim kad me pitaju kako je u Mostaru. Nije mi milo, jer me učas podsjete da s Mostarom nešto nije u redu. Znate kako već nalažu pravila lijepog ponašanja, uvijek se prvo upita za one koji boluju. S dozom zabrinutosti u glasu postavi se pitanje o zdravstvenom stanju pacijenta. Pa makar i da je kurtoazija, to opet ne mijenja stvar da bolestan postoji.

Ne volim da me pitaju kako je u Mostaru. Zato što često i ne znam što bih na prvu odgovorio, pa kažem dobro je, jebi ga. A onda sam sebe nekako uhvatim da nisam to trebao reći, barem ovo jebi ga, jer zvučim kao stari ljudi, koji iza sebe imaju bolnički karton debeo k'o enciklopedija i koji su se odavno pomirili sa smrću, pa ono što im je do nje ostalo provode u pomirbi sa životom.

Ne volim kad me pitaju kako je u Mostaru. Jer ako kažem dobro je, onda lažem. Jebi ga. A ako kažem da nije dobro, opet lažem. A ne volim lagati. Bar ne više nego što sam zacrtao.

Bolnica na kraju grada

A kad već crtam, da vam nacrtam nešto. Zamislite ovu zemlju kao jednu veliku bolnicu u kojoj nema kakve bolesti nema. Dobro, ne treba baš puno ni zamišljati, dovoljno je samo obići portale ili upaliti vijesti, ne znaš tko je gori – oni koji su bolesni ili oni koji misle da nisu, oni koji misle da imaju lijek ili oni koji tvrde da ga drugi nemaju.

E, u toj općoj bolnici Mostar je bolesnik koji boluje i pati godinama bez ikakvog pomaka. Njegovo zdravstveno stanje naoko je opća briga, ali zapravo je, iako na sred hodnika ostavljen, onaj kojeg se uvijek vješto zaobilazi.

Njegovi vapaji se slabo čuju, prolaze pored njega razni doktori, specijalisti, čak ga i sestre slabo posjete. Uvijek im je netko drugi važniji i preči. Neki će reći da ga namjerno zaobilaze.

I rukovodstvo bolnice bolnice sjeti ga se tek o blagdanima i praznicima i kad im treba kampanju za reizbor, pa mu se načas posvete, umiju ga, kistom mu vrate boju u obraze, dovedu kamere i kažu par obećavajućih riječi, a kad se svjetla zagase, ostane Mostar sam i napušten kao i prije.

'Ko se još uvijek sjeća LOM-a?

Sakriju ga iza ukusno oslikanog zastora na kojem je slika Starog mosta okupanog suncem, pa posjetitelji bolnice i stažisti iz čitavog svijeta i ne slute da iza zastora leži dugogodišnji pacijent. Za njih, što se Mostara tiče, sunce sija i Most se nadvija na obalama, a ono iza zastora ih i ne zanima toliko.

Nitko više ne zna što je primarni razlog ležanja pacijenta. Nove generacije liječnika i ne znaju što bijaše na početku. Tek tu i tamo dobiju u ruke kartone s poviješću bolesti i vide nečitljive crtkarije. Vide i da su se na pacijentu izredali i strani liječnici, ali je ispalo da su neki napravili više štete nego koristi i da su digli ruke čim su vidjeli da su nešto zasrali. Od svih bolesnika, prema Mostaru se otad odnose kao da je zaražen, ali u kartonu mu ne piše nikakva zaraza. Apatija i bezvoljnost nije zarazna bolest, iako se širi jednako efikasno kao i zaraza. Međutim, što li su sve ti čačkali, dobro je ikako živ. No, mlade slabo tko nešto pita.

Vremenom je postao najvažniji pacijent, na kome pola bolnice egzistira. Da nema njega, pola bi bolničkog osoblja bilo otpušteno,izgubilo bi smisao njihovo postojanje, jer na papiru se vode kao dio sveobuhvatnog tima koji brine o njemu samome i njegovoj tajanstvenoj bolesti. Stvorio se dojam da ako se njega uspije izliječiti, svi će biti izliječeni, a opet ga se drži neizlječenim. Čak kaže jedna legenda da je on u bolnicu doveden s višestrukim prijelomima, a ne s dijagnozom bolesti. Prijelomi su u međuvremenu zarasli, ali ga se i dalje drži prikovanim za krevet.

Doktor Sova i tim iz snova

Moguće zato da se ne bi otkrilo pogrešne metode svih liječnika koji su se na njemu izredali. Posebno onih koji su se hvalili da imaju ključ za njegovu boljku u vlastitim rukama. Otkrilo bi se i što je sve u njega gurano svih ovih godina, čime su ga šopali i kakve pogrešne metode su koristili. Jer, plašeći se samoizlječenja s vremena na vrijeme su mu, pod krinkom brige, ubrizgali pokoju injekciju, čisto da opet uskomešaju krv pacijenta i pozovu bolest nazad. Da se bijela i crvena zrnca posvađaju i da pacijent opet legne umoran i bespomoćan. Otkrilo bi se i da je možda problem u tome što ga čitavo vrijeme ne liječi jedan doktor, nego su se razni gurali po svoj pršut i kuvertu.

Ništa, samo crtam. Ne shvaćajte me preozbiljno. Hoćete da vam, kad već crtam, umjesto ovog vječnog bolesnika Jeremije nacrtam nešto poput Grunfa? Jer, ima Mostar i svoju grunfovsku stranu.

Ali, o tome ćemo drugi put.