Školovanje ludom radovanje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U vrijeme kad sam išao u srednju školu dijelili smo se, između ostalog, i na one koji školu smatraju nužnim zlom i one koji školu smatraju normalnim putem kojim se prolazi u društvu i napreduje u životu.

Ovi prvi su vječito kasnili, redali jedinice, bili potpuno nezainteresirani za gradivo i samo čekali dan kada će završiti neku trogodišnju, najčešće kakav zanat – i potom ekspresno otići u Njemačku ili neku sličnu zapadnu zemlju. Njima je, jednostavno, škola bila suvišna, nepotrebna patnja na putu prema zacrtanom cilju – solidnom njemačkom autu, kući na dva kata i njemačkim markama u džepu. Uzalud si im objašnjavao da je znanje moć, njima su moć bile samo pare, i to one koje se ne stječu ovdje ili ne poštenim radom.

A ovi drugi su vjerovali u sustav, kakav god da je bio, i unutar njega se školovali, koristili priliku postati poštovan član zajednice s diplomom u džepu i konkurirati za prvo bilo kakav, a onda sve bolji i bolji posao i na kraju postati situiran i „o svom trošku“.

Ovi prvi su bili sigurni, a poticani od vlasitih roditelja,  da je učenje potpuna dosada i da smisao leži u brzoj lovi. Ma, nisu oni imali ni vremena ni živaca čekati tihu evoluciju, prolaziti osnovnu, pa srednju, pa još i fakultet! Ma kakvi. Odradiš ono što je obvezno – uzmeš pasoš – i šibaj vani po egzistenciju u čvrstoj valuti! Školski sustav je trpio ove prve, tepao im, mamio ih svakakvim trikovima, makar se znalo da su izgubljen slučaj što se škole tiče.

Uzalud su ih tutkali profesori, uzalud su ih molili, ali njih ništa nije zanimalo. Matematika je, po njima, bilo brojanje do 1000 (maraka), fizika apsolutno nezanimljiva, kemija bi stajala na formulama za vodu i sol, književnost ni čuti! Red jedinica nekako bi se završio nategnutom dvicom, roditelji bi platili da se malog ne maltretira jer je on ionako već na jesen kod strica na arbeitu. I stvarno, ne pretjerujem, u percepciji jednog dijela naših ljudi škola nikada nije figurirala kao najvažnija karika u formiranju osobe i stjecanju zvanja i imutka, a kamoli znanja.  No, svijet je išao dalje, jer je većina i dalje vjerovala u školstvo i sustav, kakav je da je.

Da se razumijemo, naše škole nikad nisu bile fenomenalne u širim okvirima, uvijek je bilo navrat – nanos rješenja i improvizacija, razlikovale su se škole  i u opremi i u kadru, sustav nije nikada uspio uravnotežiti školovanje da je isto u centru grada i na periferiji, ali sve je to nekako funkcioniralo. Ljudi koji su vjerovali u zvanje i diplome nekako su se mogli nadati da će sve u životu biti OK, škole i fakulteti su proizvodili uglavnom pismene i školovane, mahom sposobne i stručnjake, a biti učitelj, nastavnik ili profesor još uvijek je značilo nešto. A ona ekipa što nije marila za školu, pičila je preko granice, na kičma – trans ili u šaneraj, i svijet je išao svojim tokom.

U međuvremenu nam se nešto gadno dogodilo. Školovanje je postalo ludom radovanje. Od kolijevke pa do groba, ne gubi vrijeme i kupi diplomu. Pa osnuj privatnu školu i prodaji diplome. Kao da su na rukovodeća mjesta i u ministarske fotelje zasjeli upravo oni koji su u ono vrijeme mrzili školu i sanjali o brzoj zaradi preko granice. Jer, kako drugačije objasniti totalni maćehinski odnos prema javnim školama i kolaps obrazovnog sustava koji godinama gledamo? Od političke borbe planovima i programima, preko omalovažavanja institucije učitelja, nastavnika i profesora, tolerancije za sve huliganske radnje i ispade sve bezobraznije djece i njihovih sve bezobraznijih roditelja, apsolutno potiranje znanja nauštrb štela i poklonjenih zvanja, nepotizam i stranačko postavljanje direktora i kadrova. U međuvremenu su škole financijski propale, sve manje sliče na obrazovne ustanove, grijanje, oprema, prijevoz su krajnje upitni. Jedino se brinete kojim jezikom će djeca pričati, a briga vas hoće li im jezik oteći ili zubi cvokotati.

 A sve zbog toga što su škole prve jedino kada se treba izazvati politička napetost, a zadnje kada se treba osigurati obrazovanje djeci. Što ćemo, gospodo? Privatizirati sve škole i učiniti znanje i diplome dostupne samo bogatima, odnosno onima koji mogu platiti? Pa i danas su škole udar na džep, pored sve opreme za đaka roditelji plaćaju iz svog džepa ono što bi trebali ministri i vlade – sramota je da roditelji kupuju spužvu, klozet papir i novu ploču s kredama, plaćaju krečenja i popravak radijatora. Sramota je da se ne može osigurati prijevoz djeci.  A tolike pare ste međusobno podijelili i utrošili na čisto kurčenje.

Sramota je što se obrazovanje, kao temelj društva,  zahvaljujući vašoj bahatosti i nebrizi, u nas počinje svoditi na ono – ma, kome to treba? Zapravo, drage vlade, ministri i političari uopće, s obzirom koliko se trudite osigurati nam budućnost i radna mjesta, bolje onda ukinite sve škole. Ugasite grijanje, rastjerajte učitelje i nastavnike, ionako vam bezveze uzimaju po sedam, osam stoja mjesečno. Ionako se uzalud školujemo. Pobijedili ste, budućnost je izgleda baš kako ste i nagodili - u Njemačkoj!