Prepreke zapošljavanju

Posla bi bilo kad bismo sve radili drugačije

Vijesti / BiH-EU | 22. 12. 2014. u 10:32 Z.S.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nezaposlenost u BiH je velika. Iako službeni podaci variraju, iako su ponekad frizirani, iako ih ponekad relativizira „rad na crno“, svi mi iz svog osobnog primjera ili primjera iz naše okoline znamo koliko je teško u nas pronaći zadovoljavajući posao. Pod zadovoljavajućim poslom smatramo rad u struci ili u rangu svoje struke, a ne konobarenje s diplomom u džepu.

Ponekad se doima da su sva radna mjesta već odavno zauzeta i da perspektive za posao ovdje zbilja nema. Kad se naši nadležni već nisu dosjetili, kao i uvijek EU je pogurala stvari i sredinom ove godine u okviru Foruma za prosperitet i zapošljavanje ponudila Sporazum za rast i zapošljavanje u BiH. Njime su definirani uzroci lošeg stanja u kategoriji zapošljavanja, raščlanjene objektivne poteškoće koje čine stanje konstantno lošim, a ponuđena su i rješenja ovog ogromnog problema.

Borba s ukorijenjenim stanjem

Koje su, dakle prepreke za zapošljavanje u BiH i zašto ova zemlja ne nudi perspektivu mladima koji traže posao? Najlakše bi bilo reći – sve je naopako i ništa ne valja, ali time ćemo upasti u zamku paušalnog zaključka i vjerojatno odmah dignuti ruke u znak predaje i viknuti – „Odustajem, ne može se!“ No, da bismo došli do nekog rješenja, moramo dobro raščlaniti stvarne uzroke loše poslovne klime i samim tim malim mogućnostima zapošljavanja. Ekonomija BiH je tranzicijska ekonomija koja kao i svaka takva ekonomija ima opće probleme s kojima se ekonomije u tranziciji susreću. Nesređeni i nedefinirani društveni poredak, prije svega nedefinirane obveze i odgovornosti nadležnih koji bi trebali stvoriti povoljniju klimu za poslovanje i zapošljavanje također je veliki problem. Elementarne nepogode koje su zadesile zemlju ove godine dodatno su bacile na koljena krhku ekonomiju zemlje.

Sporazum za rast i zapošljavanje u BiH također prepoznaje i druge objektivne razloge, koji se zapravo oslanjaju na nesređenost i nedefiniranost našeg društva, te neke druge devijacije, od poreznog sustava do neusklađenog zakonodavstva i sudstva. Da krenemo redom, s bilo koje strane – recimo da je u BiH strašno veliko porezno opterećenje na rad i da poslodavac mora na isplaćenih 1000 maraka platiti za porezna i socijalna davanja čak 600 maraka. To već u startu obeshrabruje poslodavce da zapošljavaju više radnika, te pokušavaju s manje radnika obaviti posao koji bi u normalnim okolnostima obavljalo njih više. To nas uvodi u kršenja prava radnika, ali u zemlji čudnog provođenja zakonodavstva i zemlji u kojoj se osnovna prava radnika prešućuju, to je svakodnevna, ordinarna pojava.

Prstenova družina

Pored visokih poreza, nerealno visoke plaće u javnom sektoru su krivac zašto državni aparat doslovno poput krpelja upija likvidnost iz privatnog sektora. Svjedoci smo da državni aparat, koji upravlja i javnim poduzećima (nazovimo ih grupom sigurno uposlenih, na „državnoj sisi“) ne želi sebi umanjiti prava, pa onda i ne donosi progresivne zakone i ideje, koje bi olakšale poslovanje u BiH. Oni štite svoje pozicije i prihode na račun svih ostalih. Stvaranje radnih mjesta u privatnom sektoru je otežano tako velikim administrativnim barijerama, neusuglašenim zakonima u različitim nadležnostima, te suprotstavljenim tumačenjima sudova u oblasti radnih odnosa, što stvara nesigurnost kako za poslodavce, tako i za uposlene.

Također, u BiH postoje dva začarana prstena, u jednom su oni koji su, kako smo rekli, sigurno zaposleni i koji će, uglavnom u javnom sektoru ili privatnim tvrtkama bliskima javnom sektoru, uvijek iznova biti nagrađeni novim poslovima i imamo prsten u kojem su oni koji tragaju za svojim prvim ili ponovnim zaposlenjem, ali iz ovog ili onog razloga ne mogu upasti u onaj prvi prsten.

Previše je autsajdera

Naravno, prvi prsten uključuje posao koji se dobiva na račun stranačke, rodbinske ili neke slične pripadnosti, ili je, pak, uposlenje ovog tipa ostvareno na način koji uključuje korupciju. Kao posljedicu imamo „insidere“ i „outsidere“, gdje ovi drugi pristaju na loše poslove u sivoj zoni, „na crno“ ili gube nadu da će posao ikada pronaći. Upravo zahvaljujući ovom drugom dolazi do apatije i odustajanja, što BiH svrstava na europsko dno po pitanju sudjelovanja u radu, tzv. „stopa aktivnosti“ sa samo 44 posto.

Nije tu kraj, jasno su detektirani i visoki troškovi započinjanja radnog odnosa, koji se dalje zbrajaju s visokim troškovima procesa prestanka zaposlenja koji uključuju zahtjev za plaćanje obaveznih otpremnina za 31 tjedan u usporedbi s prosjekom članica Europske unije. Znači, imamo začarani krug, iz kojeg je teško izvući optimizam. Samo jedna mlada osoba (do 24 godine) od njih osam u našoj zemlji ima stalno zaposlenje, što je porazna činjenica. I ne samo da loše stojimo po pitanju sigurnog zaposlenja i zaposlenja u struci, nego smo užasni i u pogledu širokog spektra mogućih poslova u kojima bi se neuposleni mogli pronaći, odnosno ne postoji privlačna lepeza poslova koja bi mogla privući ljude da se trgnu iz letargije i potraže budućnost izvan svoje struke, ali s voljom da uz rad nauče nove vještine i steknu nova znanja i zvanja. Statično tržište rada, s unaprijed definiranim odnosima „kome je posao zagarantiran, a tko je osuđen na borbu za posao, s neizvjesnim rezultatom te borbe“ mora se promijeniti želimo li pokrenuti zamašnjak gospodarstva.

Ostaviti vrata otvorena!

Prema stavu iznesenom u Sporazumu za rast i zapošljavanje u BiH, pristup poslovima mora biti otvoren za nadmetanje u kojem će svatko sposoban i spreman obavljati posao bolje od drugoga imati mogućnost uposliti se. Dakle, potrebno je izbrisati praksu „zaštićenih“, odnosno onih koji su u radnom odnosu (pogotovo u javnom sektoru) i kojima se ne nameću pritom nikakvi kriteriji po pitanju zadovoljenja produktivnosti ili zadovoljenja postavljenih ciljeva, te im uopće ne prijeti nikakva sankcija u slučaju da posao ne obavljaju korektno, dobro ili čak u slučaju da posao obavljaju pogrešno ili ne rade nikako.

Također, neizbježne su reforme državnog aparata i tržišta rada. Trebaju se njima napraviti preduvjeti da se smanje destimulacije kod zapošljavanja i nameti na rad. Također, treba revitalizirati procese kolektivnih pregovora, te intenzivno raditi na osiguranju novih radnih mjesta, poglavito mladima. EU je jasno poručila da to očekuje od novoformiranih vlasti, jer vremena za čekanje više nema.

Kopirati
Drag cursor here to close