Krao je, ali je i nama davao!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vrlo jednostavna je politička računica ljudi na ovim prostorima sadržana je u ovoj famoznoj rečenici iz naslova. Rečenicu smo slušali svih ovih godina u kontekstu vremena kad je ovdje vladala socijalistička opcija, a najčešće u opisu lika i djela Josipa Broza Tita. Istu rečenicu možemo opet često čuti ovih dana, nakon uhićenja Milana Bandića.

''Možda je i krao, ali je i nama davao'', glavni je argument takozvanog ''običnog malog čovjeka'', koji će tako stati u obranu kultne figure zagrebačkog gradonačelnika.

Daleko od onog Brozovog kulta ličnosti, kojeg je pratio još i aparat koji je ulijevao strah, Milan Bandić je zbilja imao sjajne populističke metode, i kroz to nešto vlastite moći znao kako ostvariti kontakt s danas tako prečesto marginaliziranim ''običnim malim ljudima''.

Ni frazer ni pozer

O da, znao je on zagacati u blato, istrčati utrku, posjetiti siromašna naselja na rubu grada, rukovati se s anonimnim bakicama i ljudima izgubljenima u metežu tranzicije – i to ne onako pozerski, kako se već slikaju političari na ovim prostorima, slijedeći američki fazon spuštanja u narod. Milan Bandić je to radio nekako ljudski, narodski, Radio je s greškama u prijevodu, s komičnim izjavama u koje je umetao ono ''zagrepčansko kaj'', ali opet s dozom iskrene namjere da vjeruje u ono što obećava i radi. Isto kao što je vjerovao da treba čuvati SDP-ovu ''Kockicu'' i stranku u vrijeme kad su komunjare pretrčavale u sve veći i jači HDZ. Bandić je čitavo vrijeme bio gradonačelnik s ljudskim likom, s greškama, ali i ljudskim procjenama. A znamo da je ljudski griješiti, pa ga upravo zbog toga masa ne šutira kao neke druge političare kad padnu. Doista, Milan Bandić ne prolazi masovnu pljuvačinu kakva obično slijedi na prostorima gdje ''ljudi pesme slabo pamte'', kako je to jednom opjevao Balašević.

Sjetimo se samo Sanadera ili Vidoševića, široke mase kao da su jedva dočekale da im netko konačno stavi lisice na ruke, pa da iskale verbalno bijes zbog toga što su se ova dvojica bezobrazno bogatila dok je narod sve više klizio u ambis kredita u ''švicarcima'', rezanja plaća ili otkaza. Ma koliko ih se, pogotovo Sanadera, plašili dok su bili na vrhuncu moći, nevjerojatna erupcija odobravanja kad je konačno dolijao, i brzi pad u javni zaborav, govori ne samo mnogo o našem mentalitetu, nego i o činjenici da je Ivo Sanader bio tip političara koji je ''krao za sebe i za svoje'', kao i Vidošević, a mase obespravljenih radnika tko šiša. A takvi, kad padnu, neće zaslužiti ono što je zaslužio Bandić. A zasluga je danas, u ovo hejtersko vrijeme, da su ljudi u šoku ili tužni što si pritvoren.

I pad je slet

Naravno, daleko je ovo od organizacije masovnih prosvjeda u kojima bi građani Zagreba masovno izašli na ulice tražeći da se njihov pravednik pusti napolje, daleko je od plača nakon odlaska Tita, ali reakcije u javnom diskursu ipak govore da je ovo posve drugi tip pada od onog Sanaderovog ili Vidoševićevog. Ili pada Lijanovića u nas. Bandićev pad slavi manje ljudi nego što je inače slučaj, među njima i oni koji ga nikada nisu mogli svariti jer je „dotepenac“, jer je Hercegovac, jer je to ''ista sorta kao i Zdravko Mamić'', kojem još i obilato pomaže gradskim novcem. Tu su i oni koji su uvijek antiprotivni i kojima ne bi valjao nikakav gradonačelnik, pa da je od suhog zlata duša njegova sazdana. Naravno, njegovo uhićenje slave i oni koji se nisu stigli omastiti s njegovog tanjura, ali likuju i oni koji su čitavo vrijeme sumnjali da pod etiketom sposobnosti Milan Bandić krije i sposobnost da javni novac skrene tamo gdje ne bi trebao. No, oni koji su ga birali već toliko puta na mjesto gradonačelnika i dalje vjeruju da njihov izbor nikako nije bio loš. Milan je možda krao, ali je i dao, reći će vam oni.

Naš narod se, naime, voli diviti jednoj vrsti sposobnih ljudi - onima koji znaju ukrasti. Nije to baš lopov u smislu danas namnoženih lopina, koji se guraju u fotelju samo da bi nešto maznuli. Ne, druga je to kasta, sve rjeđa. Već je nadaleko poznato da vjerojatno jedini na svijetu imamo onu izreku divljenja „E, jesi lopov, svaka ti čast!“. Čitav Balkan koji govori razumljivim jezikom, kojim se govori i u nas, ma kako se zvao, ima ovu izreku. Nije ta izreka nekakva bezvezna usputna izmišljotina, ona je naša osobna karta, ona je naš DNK.

Jednostavna formula – Uzmi, ali daj!

Scena u kojoj jedan lik, apsolutno zadivljen onime što je druga osoba uradila i pritom joj kaže oduševljenim tonom – ''E jesi lopov, svaka ti čast!'' nešto je što nas kolektivno zbilja definira, pa se tako često i događa. Pogotovo jer je zadivljenost prvog lika uzrokovana činjenicom da je, ne samo otkrio modus po kojem druga osoba briljira na polju prihodovanja na tuđi račun, nego očito od svega toga i sam očekuje buduću korist. Dakle, to je to! Ovdje je sasvim OK biti lopov, ali nije OK ne znati to dijeliti sa svima. Pogotovo ako još odlučiš krasti od sviju, a bogatiti tek nekih 200 obitelji ili manje. I eto, to smo mi.

Političari svih vrsta i stranačkih boja nikako da shvate tu jednostavnu formulu koja kaže: ''Političar si, na toj si poziciji i možeš krasti, ali, brate, daj nešto i nama ostalima!''. To je formula vjernosti i ljubavi mase. Kakve danas političare imamo, oni više i ne znaju nikome drugom nego sebi. Zato ih i pljucnemo kad god možemo. Ali, nema alternativnih. Onih koji znaju iskoristiti formulu.

Drugim riječima – možeš se voziti u crnoj limuzini, uživati u vilama i kućama, ali daj nam posao, izgradi škole i tvornice, daj i nama osiguraj malo mogućnosti i malo budućnosti. I daj nam ponosa. U nas u Bosni i Hercegovini nitko tako ne zna raditi. Zbog toga će svaki takav ponaosob kad padne biti brutalno i masovno iscipelaren. Vjerojatno i srećom samo verbalno. Možda i sudski. Ako je pravde. Sanaderovski.

Bijeli je čovjek, ali ima dušu za blues

Milan Bandić je radio drugačije nego što radi ijedan u nas ili u Hrvatskoj danas. Zagreb se širio i gradio, do novca su dolazili i oni koji su mislili da su totalni autsajderi u utrci za njim, nudila se ipak slika da se negdje ide, da postoji cilj, da postoji budućnost. Dok ostatak Hrvatske crkava i stenje, Zagreb ide dalje. I, najvažnije, iz te priče nisu bili isključeni niti oni koje političari prvi isključe. Takozvani marginalci. Ekipa koja (kao da) je izašla iz Noćne more pokojnog Malnara, ekipa s placa, ekipa iz kvarta.

Ako se pitate zašto još uvijek toliko ljudi, onih kojima se bivši sistem nije prelomio preko leđa i familije, žali za ''titinim vaktom'', dijelom se odgovor krije i u slučaju Milana Bandića. Naravno, nije Milan Bandić paradirao okolo u maršalskoj uniformi, nije imao toliku specifičnu povijesnu težinu, niti toliki kult ličnosti, niti je naganjao klasne i druge neprijatelje. Nije imao toliku mašineriju oko sebe i toliku stvarnu moć, niti je jednim migom malog prsta mogao poslati nekoga na robiju, ali je Milan Bandić bio čovjek koji je mogao ''malog običnog čovjeka'' učiniti ponosnim što živi tu gdje živi. Za Brozom su plakali radnici i seljaci, domaćice i raja iz večernje škole. Nakon Broza nudila im se neizvjesnost, njihova sudbina otišla je u ruke nekih sivih i nepoznatih lica. Sudbina onih koji su vjerovali u Bandića sutra će otići u ruke nekog sivog lika kojeg postave Milanović ili Karamarko. Nekih koji će im čim prije srezati Bandićeve beneficije. I tu je kvaka. Ode budućnost u ruke onih koji neće imati srca za malu raju. Kao što nemaju ovi što već godinama vode Hrvatsku i njezinu politiku.

System error since stoljeće sedmo

Naravno, uskoro ćemo doznati što je sve Milan Bandić skrivio i za koliko ga terete. Ali jedno je sigurno, lopovluk (ako se dokaže) neće prestati s Bandićem i jatacima. Kao što nije prestao ni sa Sanaderom ni Vidoševićem. Nije lopovluk u Hrvatsku došao ni s Hercegovcima ni s demokratskim promjenama. Lopovluk je otkad je one izreke ''E, jesi lopov, svaka ti čast!'' A izreka je, vjerujte mi na riječ, jako stara. Toliko stara da ni najstariji ne pamte kad su je prvi put čuli.

Znači, sistem je takav, kako god da se zove. I to je do nas, generalno. Samo do nas sviju. Do našeg DNK, kojeg nikako ne uspijevamo slomiti. I zato je jedino lijepo u čitavom tom sistemu muljaže koji izgleda traje ovdje otkad je svijeta i vijeka ono s početka priče – ''Krao je, ali je i nama davao''. To su jedini pravi dani ponosa i slave na ovim prostorima – kada uzimaju i uživaju, ali i nama daju.