Vukovar - Jedna drugačija priča

Tekst članka se nastavlja ispod banera

O Vukovaru je, uz Srebrenicu, posljednjih četvrt stoljeća napisano više nego o ijednom gradu u Europi. Razloge znamo, neveseli su, a ja ću ih se dotaknuti onoliko koliko moram.

Oko Vukovara kružim k'o kiša oko Kragujevca. Kratko zastajem u Opatovcu, ne zbog migranata o kojim mediji iz tog mjesta počesto izvještavaju, nego kako bih napravio fotografiju pravoslavne crkve: okupana suncem, ali zasrasla u travu, zaboravljena od svih, općenito u prilično jadnom stanju, o čemu najbolje govore čitavi redovi cigli koje su ispod žbuke odavno izmiljele na danje svjetlo.

Malo duže se zadržavam kod Vinogradarske kuće Goldschmidt. Ploča s nazivom, jedan automobil, vinograd i nekoliko stabala voća, živa stvora nigdje, a sve nekako očekujem da će neko izaći i zapitati što ja to snimam. Ne znam ko su bili Gosldschmidtovi, ali su bezbeli bili bogati, a bome su imali i ''nos'' za izbor mjesta za svoju ''kućicu''.

Zatim je na redu tužniji dio vukovarske priče, 938 bijelih križeva na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata i četiri metra visoki brončani spomenik Đurđe Ostoja s otvorima u obliku križa sa svake strane i vječnom vatrom. Već je predvečerje i posjetitelja je malo. Možda je, razmišljam, među njima i neko čiji je otac, sin, majka... pokopan upravo ovdje.

Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata

Sve izgleda i zamišljeno je kao da će trajati vječno. Hoće li? U blizini je, naime, groblje s još većim brojem stradalih, njih čak 1027. Riječ je o bugarskim vojnicima poginulim u antifašističkim postrojbama tijekom Drugog svjetskog rata. I tu je sve uredno, tip-top, natpis na spomeniku i na hrvatskom i na bugarskom jeziku, imena, ali... Ko još pamti njihovu žrtvu, a prošlo je svega nešto više od 70 godina?!

Svraćam i na Ovčaru, gdje je u kasno popodne također mirno, bez autobusa i ekskurzija. Ispričano i opisano bezbroj puta, tuga i samo tuga, valjda je tako kod svakog normalnog čovjeka. Slike ubijenih, poneko lice i nasmiješeno, niko od nas, dok se fotografiramo, nikad ne pomisli da će mu to možda biti i fotografija za smrtovnicu. Tekst na spomen-ploči kratak, ali je sve rečeno. Blizu ulaza u spomen-dom 4,5 metra visoka kamena skulptura ''Vukovar - svjetionik hrabrosti i slobode'' kipara Ante Sardelića Kraljevića i njegove supruge Divne.

Malo dalje prema gradu ''Vupikova'' farma krava Jakobovac; pitam se što će biti s Goldschmidtovom kućom i farmom u svoj frci oko ''Agrokora''; nadam se da idiličnih slika neće nestati.

Uskoro sam na krajnjem odredištu prvog dana, u Muzeju vučedolske kulture. Nekako mi je sve ostalo kao usput, a u muzeju bih, da se može, najradije prenoćio. Posljednji put sam bio na ovom mjestu prije sedam godina: umjesto velebne muzejske zgrade tu se tada nalazila ogromna rupčaga čije je dno djelomično bilo prekriveno zelenim najlonima. Arheolozi su tada obavljali posljednja istraživanja, budući da je plan za izgradnju muzeja već bio ''na stolu''. Teren je bio ograđen žicom, pristup zabranjen, ali sam žarko želio izbliza zaviriti ispod najlona. Da skratim, u neko doba pojavio se i čuvar, ali mi, pošto sam bio s prijateljicom, a ona je držala stražu, nije napravio problem – uspješno smo ga uvjerili da ašikujemo pa nas je samo minutu-dvije gledao i udaljio se.

Vučedol je jedan od najznačajnijih eneolitskih lokaliteta uopće, a prva asocijacija na istoimenu kulturu je, osim prekrasnih keramičkih posuda, lijevanje istaljenog bakra u dvodijelne keramičke kalupe, što je značilo pravu tehnološku revoluciju.

Muzej je napravljen - nije to pretjerano reći - po najvišim svjetskim standardima: sve je poredano kronološki i tematski, strelice nepogrešivo vode od početka do kraja, ništa se ne može zaobići ili nepažnjom preskočiti. Na početku maketa eneolitske kućice sa zidovima od pruća i pletenim stolicama, potom tkalački stan i utezi za njega, slične nedavno vidjeh u Bapskoj kod Iloka, potom peći u kojima je taljen bakar, nalik na minijaturnu krušnu peć, samo što na ovim ima i usjek u kojem su izrađivani bakreni predmeti, pa zbirka glinenog posuđa sa šarama kakve se drugdje ne mogu vidjeti. I grobovi su tu, i lobanje u staklenkama koje sa stropa vise poput saksija s cvijećem, i predmeti izrađeni od kostiju, a pored čamca, ogromnog, iako istesanog iz komada, od jednog stabla, natpis upozorenja: Molimo ne ulazite u čamac! Pa zar doista ima i takvih?!

Jednima je simbol Vukovara barokno središte, drugima vodotoranj, trećima nešto treće, a meni sidro na ušću Vuke u Dunav, dar Trogirana Vukovarcima. Tu se može lijepo parkirati, baciti pogled na devet i pol metara visok bijeli križ Šime Vidulina i Frankopanove stihove uklesane na križu, te na Dunav i onaj brodić-restoran, pa put pod noge, ali ne odmah u centar već okolo, ka mjestima koja mnogi ni ne primijete.

Crkva svetog Roka s baroknim zvonikom pokrivenim kaplamom

Recimo crkva svetog Roka, na rubu grada, jer u uvijek u prvom planu svevidljivi crkva i franjevački samostan svetih Filipa i Jakova. I tamo ću, naravno, ali već i sama činjenica što o crkvi svetog Roka mnogo ne znaju ni prolaznici, govori mnogo. Tek jedno šesti po redu, postariji striček, reče mi kome je posvećena i dobro iskritizira vlast s poprilično ljutito izrečenim zaključkom: Eto, kao obnovili su je, silne pare skršili, hvalili se na televiziji, a vidi na što sliči!

Kasnije, ali ne baš od prolaznika, doznajem malo više o crkvici: da je sagrađena 1740. godine – zavjetovao se jedan da će je podići čim prođe epidemija kuge koja je tada harala, a namijenio ju je ovdašnjim Nijemcima. Zato i jest posvećena svetom Roku, zaštitniku od kuge, kolere i sličnih pošlica. Naknadno joj je dodan zvonik kakvog nema nigdje – izrađen u baroknom stilu, ali je krov, nevjerojatno, od kaplame (šindre)! Drugi zanimljiv detalj je neki rimski spomenik s pilastrom postavljen na bočni zid ulaznog dijela; vjerojatno je nekad na njemu nešto i pisalo, ali su sada vidljivi samo rimski ''zarezi'' po dijelovima dalje od sredine. Blizu crkvene lađe stoji bista književnika i dramaturga Nikole Andrića (1867.-1942.), rođenjem Vukovarca, pomalo zaboravljenog izvan Vukovara – jest Andrić, ali nije baš Ivo. U Vukovaru ga nisu zaboravili pa se i osnovna škola zove po njemu. A striček prolaznik je u pravu: očito je obnova izvedena traljavo, čim je žbuka već otpala oko ulaza, a gdjegdje se vidi i zid, mada su radovi izvođeni prije nekoliko godina.

Onaj što se zavjetovao zvao se Antun Pöhr de Rosenthall, a kapela nije dio kompleksa Eltzovog dvorca, u što su uvjereni i mnogi Vukovarci, jer se nalazi preblizu da bi, eto, sve to bilo slučajno. U dvorcu doznajem i detalje o crkvici, ali prije toga bilježim jedno staro visoko postolje bez spomenika, zgradu Hrvatskog doma, ogromnu pletenu korpu u obližnjem parkiću u koju je posađeno cvijeće, te fontanicu s dječakom koji je, sav pun sebe, uzeo onu stvar u ruku i... I baš ga briga što ga, dok to radi, svi vide. Poprilično je nalik svom briselskom vršnjaku samo što je onaj malo odlutao u mislima, a ovaj vukovarski je sav usredsređen na posao.

Ispred dvorca Eltz niked nije pusto, ekskurzije su vječito u pohodu u Gradski muzej. Dvorac je građen od 1749. godine, mlađi je, dakle, od crkve svetog Roka koju mu neopravdano pripisuju, a svakako je, uz neke detalje u središtu grada, najreprezentativniji primjer baroknog Vukovara.

Eltzovima, uglednoj njemačkoj plemićkoj obitelji, ovdje je bila glavna rezidencija sve do kraja Drugog svjetskog rata kad je narodna vlast... Ali čemu ponavljati kad je svugdje bilo isto. Ostao je kameni obiteljski grb iznad ulaza i nazivi pojedinih zgrada u muzejskom kompleksu. Još veći grb stoji iznad pročelja glavne zgrade gledano iz unutarnjeg dvorišta, ''utopljen'' u krov iz kojeg, na svim zgradama, ''niču'' prozori koje bi u Bosni zvali čardacima, a u crnogorskom primorju vidilicama. Ne treba naglašavati da je dvorac tijekom posljednjeg rata gotovo potpuno uništen, jer je u Vukovaru sve prošlo tako. Toranj od crvene cigle preko puta glavne zgrade ostavljen je izrešetan gelerima, ne znam da li privremeno ili trajno, ali bi vjerojatno moglo biti ovo drugo.

Na rodnoj kući nobelovca Lavoslava Ružičke spomen-ploča od bijelog mramora sa zlatopisom – nije mala stvar kad grad ima svog nobelovca. I sama kuća, s pilastrima i potkrovnim vijencem sa isklesanim likovima i floralnim motivima, malo je reći prekrasna. Nobelovčeva bista ispred zgrade Veleučilišta koje, dakako, nosi ime upravo po njemu.

Izvanredno lijep ''primjerak'' arhitekture je i kasnobarokna Palača Srijem, sada zgrada Vukovarsko-srijemske županije, također sagrađena u 18. stoljeću, od 1771. do 1777. godine. Gdjegdje dekoracije na pročelju znaju biti prenatrpane, ovdje nisu, a za grb nekadašnje Srijemske županije, koji je Vukovaru dala još Marija Terezija 1747. godine, ostavljeno je dovoljno prostora na najboljem mjestu, usred timpanona na središnjem dijelu pročelja. Blizu nje je Palača pravde, iako jednokatnica, jedna od najvećih zgrada u gradu. Broji malo više od stotinu godina pa je drugačija od drugih, s neorenesansnim pročeljem. Krovni zabat urešen balustradama, nišama i skulpturama, a glavna je ona ženska s povezom na očima što simbolizira pravedno i nepristrasno odmjeravanje krivice i kazne. I bezbroj drugih detalja – neko je morao potrošiti stotine listova kako bi samo nacrtao nešto ovako lijepo.

Palača Srijem

Na drugom kraju grada pravoslavna saborna crkva svetog Nikole. I nju mnogi zaobiđu, neki što je malo sklonjena ukraj, a neki drugi ''slučajno''. Obnovljeno je mnogo toga, uključujući i ploče na grobovima u zidovima i dvorištu. Otvorena dvoja bočna vrata, crkva zove, naravno da ću svratiti. I zateći popa kako priprema sve što je potrebno za liturgiju, a uskoro će stići i poneki vjernik. Povijest crkve duga, od 1737. godine, kada je sagrađena, preko obnova, od kojih se glavna zbila točno dva stoljeća nakon gradnje, pa do dešavanja devedesetih, kad je i crkva, kao i sve ostalo u Vukovaru, postala ruševina. O svemu tome čitam na spomen-pločama po zidovima.

I crkva je u dobroj mjeri obnovljena, ali i pored svega što je urađeno, djeluje kao da je prazna – nema ikonostasa. Umjesto njega tu su samo drveni nosači i nekoliko ikona. Pop mi kaže da je stari ikonostas odnesen na sigurno, u Novi Sad, te da bi uskoro trebao biti ponovno postavljen. Velika je to stvar, budući da je izrađen još 1757. godine, a djelo je Vasilija Ostojića, koji je štošta, sjećam se, uradio i u krušedolskom manastiru.

Dalje ću ka vodotornju, jednom od simbola grada. Na ploči postavljenog pored tornja stoji podatak da ga je u ratu pogodilo 700 granata. Rupa po njemu bezbroj i sa svih strana, ali je, eto, ostao stajati uspravno. Neki turisti se pokušavaju fotografirati, ali se fotograf par minuta, još malo, još malo, pomjera unatrag ne bi li nekako u objektiv stali i njegovi prijatelji i čitav vodotoranj, a trojica mladića sa strane smiju se svemu tome. Neki šaljivdžija je u dva reda izbrisao po dva slova na tabli na ulazu pa sad stoji da je zabranjen ulaz ''ovlaštenim obama''. U jednom kutu ostaci neizgorenih svijeća, u drugom ploča o obnovi koju financira Zadarska županija. Kroz rešetku se vide ohrndane metalne stepenice, prilično šuta po podu i grafit Bed blue boysa.

U gradu dvije biste: jedna je dr. Franje Tuđmana (kad sam prošli put bio ovdje jedno se dijete iz petnih žila trudilo uspuzati do Francekove glave, ali mu nikako nije uspijevalo), a druga Jeana-Michela Nicoliera, Francuza koji se priključio hrvatskim snagama u obrani Vukovara. Ubijen na Ovčari, posmrtni ostaci nikad nisu nađeni. Predsjednikova bista nekako pusta, sklonjena podalje od prolaznika, Jean-Michelova pored mosta preko rječice Vuke nazvanog upravo po njemu, pa se, vjerujem, mnogi, gledajući bistu, zapitaju: Što mu je to trebalo?!

Vuka oplićala, sva može proći kroz cijev, pa su kamioni i strojevi u koritu, nešto se radi i uređuje. Bageri stoje i pored starog vodotornja, iznad čijih vrata stoji 1913., godina kad je izgrađen. U odnosu na onaj veliki, što ga je pogodilo 700 granata, djeluje kao siročić koga su rođaci pristojno odjenuli pa umislio da je odrastao. Sa zgrade Gradskog poglavarstva i Porezne uprave otpao jedan prozor pa je okolni prostor omeđen trakom. Pored Radničkog doma, odnosno Grand hotela, prodaja cvijeća na otvorenom. Nikako mi ''ne sjeda'' taj naziv Radnički dom za zgradu historicističkog stila, valjda se uz pojam radnik automatski veže asocijacija na barake ili, u najboljem slučaju, kakvu sivu prizemnicu. Stvarno je od izgradnje, 1897., pa do 1919. godine i bio Grand hotel, a onda se radnici, udruženi u zadrugu, okuražili i kupili ga.

Grand hotel je izgradio veleposjednik Aleksa Paunović, čije se ime (i broj 22 888, ali ne znam šta znači), ispisano ćirilicom, nakon obnove ponovno našlo tamo gdje je stajalo desetljećima, iznad jednog od lukova zgrade Diližansne pošte, sagrađene u drugoj polovici 18. stoljeća. Željezna vrata nekadašnjih radionica i dućana načas me ''prebacuju'' u Tešanj – slična i danas stoje na radnjama doglavnika Ademage Mešića, s tom razlikom što na Ademaginim stoje i njegovi inicijali, također ćirilični.

Cvijeće u ruševinama

Najveći broj zgrada u centru je obnovljen, ali neke, ko zna zašto, nisu, pa sad strše u svoj onoj baroknoj ljepoti kao pokvareni zubi u ustima ljepotice. Jedan takav sraz posebno je dojmljiv: neko je na otvorima jedne ruševne zgrade posadio cvijeće, ''prelijeva'' se s balkona i prozora poput vode u odsjaju predvečernjeg sunca preko sive betonske brane.

U timpanonu kasnoklasicističke zgrade Magistrata lijepo navedena godina gradnje, 1818. Šta bi falilo da se to stavi na sve važnije zgrade, mislim i na one koje se danas grade? I za njih će se ljudi za stotinu ili dvjesto, možda petsto godina pitati kad su sagrađene. Na fasadi pilastri, a na jednom spomen-ploča – tu je bio, a i danas se nalazi, Hrvatski radio Vukovar.

Dugo bi potrajalo kad bi se opisivala svaka pojedina zgrada, naprosto ih je previše koje to svojim izgledom zaslužuju. Umjesto toga bilježim poneki detalj: rodino gnijezdo na dimnjaku neke lijepe zgrade, staru i novu ploču s natpisom Zadruga Vukovarska vina, natpis na katu jedne obnovljene zgrade, uokviren vijencem i grbom, koji bi se mogao pročitati jedino kad bi uz nju bile prislonjene ljestve, te još jedan na neobnovljenoj zgradi, gdje slova stidljivo proviruju ispod naslaga žbuke.

Poseban je i Bećarski križ iz 1805. godine na parkingu blizu središta. Na njemu latinski natpis kojim se traži Božja milost, konkretno, spas od kuge i sličnih bolešćura. Zašto se zove Bećarski, to ne doznah. Još jedan križ stoji na križanju ulica Šanac i svetog Bone, ali on nije bio sreće kao Bećarski, da bude obnovljen – samo je ograđen metalnom konstrukcijom, zera mu fali da se sruši, valjda prije toga ipak dođe na red za obnovu.

Mnogi, kad su već u Vukovaru, posjete i Spomen-dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti, zgradu u obliku stisnute pesnice s tenkom ispred nje i bistom Blage Zadre, a malo ko i primijeti, a kamoli da posjeti zgradu sličnog naziva, Dom hrvatskih branitelja, u starom dijelu grada. U istoj zgradi i prostorije županijskog i gradskog odbora vladajuće stranke, a čim je to tako, valjda tako i treba biti.

Naravno da ću prošetati i do franjevačkog samostana, a prije toga zastati pred zgradom Gimnazije i napraviti selfie s Markom Marulićem. Selfie pravim i sa svetim Bonom, zaštitnikom grada, na zidu jedne od pomoćnih zgrada – postavila Družba braće hrvatskog zmaja. U dvorištu suvenirnica, kip nekog sveca, pretpostavljam svetog Ante, čim mu je ljljan u ruci, te lijep kameni bunar s ružnim golim cijevima česme. U zasjedi čekam da se proćelavi fratar opet pojavi na ulazu u samostan pa sam u crkvi.

Vukovarska crkva je po veličini treća u Hrvatskoj, odmah nakon zagrebačke i đakovačke katedrale, pa u njoj svega i svačega zanimljivog. Dozvola za gradnju crkve i samostana izdana je, kažu povjesničari, još 1723. godine i odmah se pristupilo gradnji, ali to nije ono što se danas može vidjeti, pošto su kasnije rađene brojne dogradnje i preinake. Današnji izgled uglavnom je rezultat zahvata obavljenih pod konac 19. stoljeća.

Franjevačka crkva svetih Filipa i Jakova

Unutra – kako je to lijepo i korisno! – pored svake slike, kipa, svega iole bitnog, kratka informacija. Barokni oltari su čitave priče, kao i neke od umjetničkih slika, neke, jer mnoge nikad neće biti pronađene, a posebnu pozornost privlače ''zahvati'' od prije četvrt stoljeća: ranjeni Isus, pronađen u šutu ruševina 1998. godine (o njemu i ''njegovom'' Vukovaru sam prije puno godina napisao pjesmu) te rupe u stupovima i zidu (ukupno su bile 22) koje su pripadnici srpskih postrojbi iskopali kako bi u njih postavili eksploziv i srušili crkvu i samostan; da onaj glavonja Jacques Paul Klein - kažem tako jer ga mi u BiH pamtimo i po potezima koji, blago rečeno, nisu baš uvijek zračili pozitivom - nije uradio ništa drugo osim što je spriječio miniranje, dosta je. Pored drugih svetaca, od kojih neki imaju i svoje oltare, sveti Bono je dosta zastupljen i u crkvi – tu su bakreni medaljoni s prikazom njegovog krštenja i smaknuća, a od njegovog tijela, koje je u crkvu doneseno još 1754. godine i stajalo tu do početka rata, nakon svega su pronađeni tek nagorjeli ostaci kostiju šake i podlaktice. Ni sveci nisu mogli protiv granata. Sada su pohranjeni u mali srebreni sarkofag koji je izradila vukovarska zlatarska obitelj Beriša.

U unutarnjem samostanskom dvorištu, od ulaska posjetitelja zaštićenom staklenim stjenkama, šepure se pauni, a na dvama zvonima rupe, još jedan djelić ratne memorije. Okolo arheološki artefakti, ovdje nažalost bez natpisa i, tako mi barem izgleda, pomiješani bez obaziranja na povijesna razdoblja.

Iz Vukovara odlazim bacivši prije toga još jedan pogled na Dunav: iako je prohladan jesenski dan, četverac bez kormilara jezdi rijekom. Svi ponekad umislimo da cilj postoji, makar ga nekad samo izmislili kako bismo umislili još nešto: da u svemu što postoji i zbiva se ima neki smisao.