Irig – mjesto s najljepšom kućom na svijetu
Putujte s nama
OBJAVA: Petak, 19. svibnja 2017. 10:07
IZVOR: Bljesak.info
AUTOR: Milo JUKIĆ
Irig Naslovna
0

Iz grada ću opet u okolna sela, manje zbog sela, a više zbog onog po čemu je Fruška gora najpoznatija - manastira. Ništa čudno što se za ovo područje već udomaćio naziv Mala Sveta Gora

Na području općine Irig nalaze se čak četiri jezera: Međeš, Dobrodol, Borkovac i Šelevrenac. Vinarija ima na sve strane, ono što u Bosni kažu „i po kućama“, a u Rivici iznad ceste vidjeh i banner na kojem se reklamiraju „16. Dani vina“, koji se tradicionalno održavaju u tom selu. O salašima ne treba trošiti riječi: puno ih je, a svagdje domaća hrana i sve što ide s tim. Pa selo Šatrinci, poznato po crkvama: ima i boljih i ljepših, ali se samo tu pravoslavna i katolička, obje sagrađene sredinom 19. stoljeća, nalaze u istom dvorištu!

E, ko je pomislio da ću pisati o tome što nabrojah, promašio je „ceo fudbal“! A zašto? Jer na iriškom području ima toliko zanimljivih ljudi, mjesta, građevina, da za to gore, makar zvuči (i jest) i zanimljivo i lijepo - nema mjesta!

Mnogo toga se nađe u turističkim vodičima i sličnim stvarima, ali jednog tamo nema, a zašto - to ne znam! To jedno je obiteljsko domaćinstvo Vuka i Marine Krstić, smješteno na Iriškom vencu, negdje između Donjeg i Gornjeg Hopova. Znam da će sad mnogi pomisliti kako je riječ o jednom od onih klasičnih seoskih domaćinstava, ali nije ni blizu, i to po mnogo čemu. Jest, i oni sade povrće, imaju povelik voćnjak, organska proizvodnja, kemiji ulaz strogo zabranjen, ali ostalo… E, ostalo nije ni nalik ničemu što sam vidio i čuo.

U najkraćem, jer bi inače od mog putopiščića ispao čitav roman: Vuk je po struci arhitekt, inače rođeni Sarajlija, a Marina prevoditeljica i licencirani turistički vodič. Živjeli su i podizali kćeri u trima državama, a kad su odrasla, njih dvoje su iz krkljanca beogradskih ulica, na kojim trube hitne, policije, vatrogasaca, „grobara“ i „delija“ i nervoznih vozača vrište žešće nego u Jerihonu, pobjegli u Hopovo. Poželjeli su i pobjeći, ali nisu, kao što rade bezbrojni skorojevići kojima je glavna stvar klinčiti se, kupili kućicu pa stavili glomaznu drvenu tablu s izrezbarenim natpisom „Ranč Krstić“, nego su dovukli gomilu borovine, ilovače, slame, pljeve i trske i, bezbeli, ljubavi, pa su od toga napravili kuću kakve nema u cijeloj Srbiji, a vjerojatno ni u okolnim državama. Ja ljepše ne vidjeh u životu!


Vuk Krstić ispred „prozora istine“ - zid je stvarno „sazidan“ od slame!

Proljeće samo što nije zakucalo na kapiju Krstićevih, gdje će vas umjesto zvonceta dočekati šarena loptica koju treba stisnuti i - eto Vuka. Dok me vodi imanjem, pokazujući gdje je što započeo ili planira započeti, sliči mi, onako dugokos i sjedobrad, na Mojsija; jedino se ne sjećam je li Mojsije imao pse, a Vuku se, eno, tri motaju oko nogu. U dnu placa izlio je mrtve ploče – tu će on i Marina podići tri apartmana nalik na njihovu kućicu, a ćerpić već polako pripremaju. To će im, kažu, biti penzija, a zainteresiranih je toliko da bi mogli graditi i deset kućica. U kućici, ustvari staklenoj verandi, dok sunce polako odlazi u svoj nebeski krevetac, pijemo vino, njihovo domaće, dakako, jer su, nakon placa, dokupili još jedan, s vinogradom. Uza stakleni zid, u kući – mali „vrt“! Vani se već polako prikrada mrak, a unutra, iako vatra u tučanoj peći koja grije cijelu kuću nije naložena, toplo, isto onoliko koliko je ljeti, kad svagdje pregrije, hladovito i ugodno. Dok Marina prebire po vrećicama sa sjemenima spremnim za rasađivanje, Vuk me vodi i na kat, a najzanimljiviji detalj je „prozor istine“ – rupa u zidu u obliku srca u kojoj se lijepo vidi da je sagrađen od balirane slame. Da „Pink Floyd“ napravi remix, pjesma bi se valjda zvala Straw in the Wall.

Ostao bih ovdje danima, ali mi valja dalje, a i Krstići, kažu, večeras izlaze - ne u neki restoran ili na neki od splavova nešto kilometara južnije, nego tu, preko ograde, do susjeda :) Kad krenem natrag, u normalan svijet, kuća Krstića već polako tone u noć, a ja se pitam kako je brežuljak u Hopovu uopće mogao bez nje? Čekao ju je stoljećima i tisućljećima i, eto, dočekao…

Ne znam je li to zbog sve one ljepote koju vidjeh na imanju Krstića, ali mi se Irig, grad, učini ružan preko svake mjere. I nikako i nikad se neću načuditi kako se na onolikom prostranstvu ne može napraviti obilaznica nego kroz grad vazdan i svunoć ruče motori kamiona i autobusa, a na onoj krivudavoj uzbrdici posred grada stenju toliko da izgleda kao da upravo stiže tenkovska divizija. Stvarno je grad poprilično neuredan i peksinav, pa ni poneki lijep detalj ne može popraviti ukupni dojam.

Najprije ga gledam s jednog od obližnjih brda: u vidokrugu tvorničke hale na periferiji, mnogo crvenih krovova i tri-četiri crkvena tornja. U samom gradu puno ofucanih fasada i ruševnih zgrada, kud god pogledam – sivilo ☹ Nekako najsablasnije djeluje najstarija građevina u gradu, Turska kuća, mada postoje planovi da bude obnovljena i pretvorena u muzej vina. Prilično blista gotovo jedino žuta općinska zgrada sa grbom uvrh pročelja. Jedini znatniji izuzetak je gradski park; tamo ima i malo zelenila i malo šarenila, a i spomenik-obelisk nekom Panti Jovanoviću (1827.-1876.). Podigao grad „svome dobrotvoru“. Eto, hvala mu i u moje ime, ali, moram priznati, nikad čuo za Pantu. Nešto zelenila ima i oko pravoslavne crkve Uspenja Presvete Bogorodice, ali se ono može samo gledati: ne da je zaključana crkva nego je katanac i na kapiji. Kasnije će se ispostaviti kako je isti slučaj i s preostale dvije pravoslavne te s katoličkom crkvom Svih Svetih, a sve mi to pomalo neobično, jer ću kasnije zaći po okolnim manastirima - sve otključano, u svaku crkvu se može ući i ostati koliko se želi. Ispred Doma zdravlja bista partizanke Anke Matić-Grozde, narodnog heroja, a uvrh parka kamena kocka s grbom; u gornjem desnom kutu grba „šahovnica“, a grb nije ni nalik onom na općinskoj zgradi, kojim dominira pelikan. Možda je to neka stara verzija, a prolaznici koje priupitam o čemu se radi kažu da samo znaju kako je kamena kocka oduvijek tu, ali o grbu na njoj niko pojma nema. Na jednoj kući oglas KUĆA I ZIEMLJA NA PRODAJU. Ziemlja? Najzanimljiviji detalj u gradu ipak je spomenik ispred Doma kulture, ne onaj manji, pomalo skriven, Spomenik spaljenoj knjizi, već onaj do ulice: s jedne strane spomen-ploča „hrabrim pilotima Šestog lovačkog puka vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije“, a s druge „junacima palim u obrani otadžbine“. Piloti su, u osvit Drugog svjetskog rata, poletjeli s vojnog aerodroma u Krušedolu-Prnjavoru i potukli se s njemačkim kolegama koji su krenuli bombardirati Beograd. Ne treba ni reći kako su završili, jer su Nijemci bili tehnički daleko ispred kraljevske vojske, ali pilotima srca očito nije nedostajalo. Ostat će mi, međutim, nejasno mnogo što sa druge ploče, jer su četvorica kojim je postavljena poginuli 1991., odnosno 1993. godine, a spomenik im podiže Opštinski odbor SUBNOR-a. Očito pojma nemam o povijesti: bio sam uvjeren da je Narodnooslobodilački rat trajao od 1941. do 1945., a ne devedesetih godina, a nisam znao ni da je tih devedesetih neko napadao Irig i Vojvodinu, odnosno Srbiju. Ništa, ostaje mi nabaviti početnicu iz povijesti pa polako, lekciju po lekciju…


Pravoslavna crkva u Irigu - katanac, stop!

Iz grada ću opet u okolna sela, manje zbog sela, a više zbog onog po čemu je Fruška gora najpoznatija - manastira. Ništa čudno što se za ovo područje već udomaćio naziv Mala Sveta Gora. Starih je 17, mada ih je nekad bilo i više, a od toga ih se više od pola, čak osam, nalazi na iriškom području: Krušedol, Hopovo, Vrdnička Ravanica, Velika i Mala Remeta, Grgeteg, Staro Hopovo i Jazak. Usput ću, što planski, što neplanski, vidjeti još mnogo toga.

Posjetit ću tri, a prvi na popisu je Krušedol. Po predaji se radi o zadužbini srpskih despota Brankovića, podignutoj između 1509. i 1514. godine. Naravno da je, kao i gotovo sve na ovim prostorima, manastir i rušen i paljen, a najgore je prošao 1716. godine, prilikom povlačenja osmanlija iz Srema, dok u Drugom svjetskom ratu nije srušen nego „samo“ opljačkan. Eh… Bogata povijest vjerojatno je bila i razlogom što su u manastirskoj crkvi Blagoveštenja pokopana dva patrijarha Srpske pravoslavne crkve, ali i – nisam ni znao dok ne vidjeh - kralj Milan Obrenović!

Ispred ulaza u manastirski kompleks dva autobusa Beograđana; sudeći po reakcijama, iako se mahom radi o starijem svijetu, ni oni nisu znali za kraljev grob, a ni za mnogo drugog zanimljivog u krušedolskom manastiru. U dvorištu mi u oči prvo upada nešto zbog čega mi se na usnama odmah rađa pjesma - starinski đeram. Spuštam kladu i stvarno – škripi đeram, škripi đeram. Samo što na bunaru nema nikoga.

Ulaz u crkvu impresivan, jer jedan sloj freski potječe čak iz 16. stoljeća – slikane su između 1543. i 1546. godine! Nadiviti im se ne mogu nikako, pa samo snimam, kao da će mi dojmovi ostati jači, a užitak veći ako napravim više fotografija. Po zidovima grobne i spomen-ploče ispisane fontovima koje današnji grafičko-kompjuterski stručnjaci, siguran sam, niti mogu pročitati niti znaju smisliti. Iz tog vremena je i jedan dio freski u crkvi te bogati ikonostas, ali ću tamo morati ugasiti foto-aparat: crkvenjakinja (za koju sam ispočetka mislio da je monahinja) samo kruži crkvom i sve koji imaju foto-aparat ili su trznuli mobitel iz džepa poprilično neljubazno upozorava da je fotografiranje zabranjeno. Radi to tako revno, vojnički, da sam siguran kako bi, da je otišla u oficire, dogurala barem do pukovnika, a mladu vojsku bi strijeljala k' od šale. Pošto je, poznato je, zabranjeno voće najslađe, a ja, to je još poznatije, naopak, nekoliko snimaka ipak pravim skrivećki - pa kako ću doći u ovakvu crkvu, a da baš ništa ne pohranim na film?!

Spomenuh kraljev grob, a tu leži i kneginja Ljubica Obrenović, ali su tu i mošti despota Đorđa Brankovića i njegovih roditelja, kao i posmrtni ostaci patrijarha Arsenije III. Čarnojevića, mitropolita Isaije Đakovića, patrijarha Arsenija IV. Jovanovića Šakabenta te legendarnog vojvode Stevana Šupljikca.

Dok prolazim selom, opet mi pjesma dolazi sama, i to ona: …ljubio sam krušedolke mlade / sve djevojke garaveeee…. Ostajem na pjesmi: selo djeluje kao da je umrlo, nigdje nikog, Krušedolke mlade se ili poudale u gradove ili sjede u kućama i fejsbuče. Valjda drugi put budem bolje sreće :)


Ulaz u manastirsku crkvu u Krušedolu

Iz Krušedola ću u manastir i selo čudnog naziva - Grgeteg. Opet Brankovići, barem po predaji, ovaj put Vuk, unuk Đurađev i sin Grgurev, onaj što ga u narodnim pjesmama ima nadimak Zmaj Ognjeni Vuk. E, sad, između predaje i onog zapisanog ima ne samo nedoumica već i kontradiktornosti pa znanstvenici predaju o Vuku kao ktitoru baš i ne uzimaju zaozbiljno, ali, kako god, povijest manastira seže u sredinu 16. stoljeća, a u dokumentima se prvi put spominje 1546. godine.

I ispred ulaza u grgeteški (ako je ovo uopće ispravan izraz?!) manastir autobusi s turistima, a u dnu gaja za mene pomalo nestvarna slika: tip s motorkom u rukama reže stabla, a u poslu mu pomažu dvojica monaha. Nekako ih uvijek zamišljam kako se mole Bogu, služe liturgiju, drže pridiku, ali da ruše drveće i krešu granje…

Grgeteg je najveći ženski manastir Srpske pravoslavne crkve uopće – tu živi i radi 40 monahinja. Vidi se to i po prostranom dvorištu, ne bi ga muška ruka nikad znala urediti tako lijepo. Unutarnja kapija od lijepo izrezbarenog kamena, a u crkvi posvećenoj Prenosu Moštiju Svetog Oca Nikolaja može se fotografirati do mile volje, jer crkvenjakinja cijelo vrijeme broji novce – valjda je danas bilo puno posjetitelja pa se prodalo svijeća, ikona, knjiga… Zidovi crkve i manastira su svana ogoljeni do nešto više od metar visine, očito je u toku obnova. Crkva ukrašena pomalo nestandardno, prevladavaju floralni motivi, bez puno freski i ikona, izuzev na ikonostasu, gdje su neke, tako mi djeluje, i pozlaćene. A ikonostas izradio čuveni slikar Uroš Predić. Po stropovima ima vidljivih oštećenja, nevelikih ali, nema druge, obnova svana je potrebna i valjda će se uskoro preseliti i unutra.

Iz crkve još dva zanimljiva detalja. Prvi je spomen-ploča uvrh koje velikim slovima stoji da je postavljena „za sretne vlade cara i našega kralja Franca Josipa I“, a drugi se „dešava“ dok fotografiram kopiju poznate ikone Bogorodice Trojeručice: kasnije ću vidjeti da se u kutu fotografije nekim čudom, čudešcem barem, pojavio bijeli kvadrat i u njemu moj lik, a u kvadratu je ostala pozlaćena Bogorodičina ruka koja me, baš tako djeluje, privija k sebi! Bilo ili ne bilo čudešce, nek' Ona mene čuva!

S druge strane crkve me čeka još čuda, a prvo je malo: u mom Kreševu, u muzeju, a i u obližnjem selu Vranci, sačuvane su ta'te, dvije metalne ploče iz vremena osmanlijske vladavine, kad su zvona bila zabranjena, pa se kreševski katolici dosjetili kako doskočiti zabrani – iskovali dvije željezne ploče u koje se udaralo željeznim čekićima, čime se dobivao zvuk istovjetan zvonu. E, pa u Grgetegu vidim drvene ta'te s drvenim čekićima. Nisu stare, ali me svejedno prolaze srsi, jer se nešto slično i ne viđa baš često. I više su ta'te nego kreševske i vranačke, jer ta'ta (tahta) i znači doslovno daska.

Veće čudo se opet „događa“, a to je kava s monahinjom Teodorom. More ljudi je u crkvi i oko nje, Teodora za svojim poslom, radi, kao i uvijek, ali se, eto, desi da nekog zovne i na kavu, i to ne pitajući mnogo ima li se vremena, je li žurba, nego pozove i onda kaže: Odoh staviti vodu, brzo će! Bira li Teodora s kim će popiti kavu ili to, k'o kod Steve Čenejca, neko to od gore vidi sve, eh, ko bi to znao… Monahinja Teodora ovo neće čitati jer, dok pijemo kavu i domaći sok od cijeđenih jabuka, priča kako u manastiru ne koriste internet, tv, mobitele i takve stvari. Umjesto toga red molitve, red rada, nekad i oboje zajedno. Vani izlaze samo za nevolju, u bolnicu ili po podmjeru, rijetko, jednom u nekoliko mjeseci ili u godini. Nema u putopisu ni njene fotografije, jer se grgeteške monahinje ne fotografiraju, barem ne kad ih se pita, može jedino bez dozvole, ali ovo nije crkvenjakinja iz Krušedola tako da ni ne pomišljam na tako nešto. Uglavnom, o Teodori i njenom pogledi koji vidi sve, baš sve, mogao bi se, kao o Vuku i Marini s početka putopisa, napisati čitav roman, a ja ću skratiti u jednu rečenicu i samo reći: ako odete u Grgeteg, potražite Teodoru i pola sata kasnije svijet će vam izgledati ljepši, pozitivniji, plemenitiji, ljudskiji…


Geološko-paleontološko nalazište “Sedimenta“

I da, umalo ne smetnuh: sasvim blizu manastira, odmah preko potoka Kalina voda, nalazi se geološko-paleontološko nalazište “Sedimenta“, značajno i u europskim razmjerima. Nisam baš jak u geologiji, ali stručnjaci kažu da je tu dosad otkriveno više od 40 fosiliziranih mekušaca, od čega ih je 12 prvi put u čitavom svijetu nađeno upravo ovdje. Laik baš i nema šta vidjeti, ali se posjetitelji svejedno odreda penju do nadstrešnice ispod koje se u zemlji vide neke linije, boje i krugovi koje nije jednostavno razoputiti. Stavljeno pod zaštitu države 1974. godine.

Posljednja manastirska postaja je Vrdnik, odnosno manastir Mala (Vrdnička ili Sremska) Ravanica. Ona Ravanica iz pjesme (danas sam sav u pjesmi): Otkud ideš Anice, Anice / idem iz Ravanice, Ravanice…. Kad bi čovjek sudio po turističkoj tabli ispod ulaza u manastir, odustao bi – pocrnjela od sunca i mraza, ostali samo obrisi, ništa se s nje ne da pročitati. Na drugoj tabli, u drvenom okviru, sve lijepo objašnjeno, čitava povijest je tu.

S one strane kapije dočekuju me dva drvena kipa. I taman se zainteresiram ko je u pitanju, i shvatim da je onaj s krunom car Lazar, onaj iz narodnih pjesama, kad iz konaka izađe postarija monahinja i samo reče: Sa'će ključ! Naravno da želim u crkvu, a kasnije ću istraživati ko je onaj do Lazara, s episkopskom ili mitropolitskom kapom, ali i s mačem u ruci. Monahinja se zove Varvara i zna sve o crkvi i manastiru, iako je, kaže, „završila samo četiri razreda“. Priča o starim freskama, o jednoj posebno izloženoj ikoni, izrađenoj, izgleda mi, na dasci, o nečijem otisku stopala, to ne zapamtih, ima neke veze s nekim Ukrajincima, ali najviše o moštima cara Lazara, onog od maloprije, ustvari kneza Lazara Hrebljanovića (1329.-1389.), evo ih baš u ovoj crkvi! Stigle tu iz Ravanice, one „stare“, poznatije, kod Ćuprije, koju je 1381. godine dao napraviti upravo car Lazar. Mošti su imale čitav jedan zagrobni, a ovozemaljski „život“: prvo su ih 1716. godine morali sklanjati pred Osmanlijama, i to u Futog, onda 1848. godine pred Mađarima, ovaj put u Klenak, a kad je izbio Drugi svjetski rat najprije su odnesene u Bešenovo pa kasnije u Beograd. Godine 1989. su odnesene u Ravanicu, onu stariju i poznatiju, a u Vrdničkoj Ravanici je ostao samo mali dio, Lazarova ključna kost.

Ima ispred ikonostasa još moštiju, i to svete Velikomučenice Anastasije, svetog Teodora Tirona i sa Isusovog groba, barem tako mi je rečeno. I još stotinu zanimljivih detalja, kojih ima i oko manastira, a broj 1 je svakako bista pjesnikinje Milice Stojadinović Srpkinje (1828.-1878.), rad kipara Jovana Pešića. A Milica je posebna priča, toliko posebna da ju je teško usporediti s bilo kojom drugom. Nije Vrdničanka, ali je ovdje provela najveći dio života. Dopisivala se s Vukom Karadžićem, Njegoš je govorio kako bi se, da nije kaluđer, oženio njome, knez Mihailo joj bio zaštitnik i prijatelj, mnogi joj pjesnici, ne samo domaći, posvećivali stihove… Blizu središta Vrdnika crveno-žuta kuća u kojoj je živjela od druge godine života pa do smrti, a na zidu maaaala, malecka ploča – vala je zaslužila i veću!


Milica Stojadinović Srpkinja ispred manasttira Vrdnička Ravanica

Tako, eto, odoh iz manastira u selo, u kojem vidjeh još zanimljivih detalja, primjerice restoran „Kod Putina“, Vidovdansku sabor kapiju ili spomenik poginulim borcima NOR-a: partizan u desnici drži puščetinu, a u lijevu mu neko turio bocu „jelen“ piva. Ili mu je plaćen mastan honorar da dan-noć reklamira „jelen“? :)

Iznad sela je Vrdnička kula, visoka 18 metara, posljednji ostatak srednjovjekovnog ugarskog grada Vrdnika. Čudna pojava u ravnoj Vojvodini, ali, eto, tu je Fruška gora, vojvođanska „planina“, pa se našao i grad. Prvi put se spominje 1315. godine, a prvobitno se tu, kažu arheolozi, nalazila rimska utvrda podignuta nekad u 3. stoljeću nove ere.

Iako nije predaleko, stječem dojam da je jedini pravi pogled onaj odozdo pa se ne penjem šumskom stazom nego produžavam svježe postavljenom kaldrmom – toliko nove kaldrme ne vidjeh čitavog života. Vodi do ulaza u etno-naselja „Vrdnička kula“. Čine ga kapija s kulom, dva prostrana hotela, svana tek donekle uređena u etno-stilu, niz skladnih i slatkih bungalova iliti, po naški, brvnara, i simpatična drvena crkvica. Ispred jednog od hotela brončani konj; propeo se na zadnje noge i rže, sve se ori :) Sve u svemu, vrlo lijepo. Hoteli rade, crkva otvorena, mada sezona još nije počela pa radnika koji što uređuju travnjak, što obavljaju građevinske radove, ima na sve strane.

I to bi bilo to, ali ću zastati i u Rivici, gdje ću, umjesto stare vodenice koja je „dole negde u potoku, ni ja je nikad nisam videla“, kako kaže jedna mještanka, fotografirati samo crkvu svetog Đorđa, jednu od najstarijih u Sremu, sagrađenu 1734. godine, te spomen-ploču poginulim partizanima na zidu seoske škole.

Za ovaj put toliko, a sljedeći put… Eh, čeka me još pet manastira koje ne stigoh posjetiti, ali ću prije toga kod Krstića. Možda mi bude trebalo savjeta, ne znam baš sa glinom, blatom, slamom, trskom, a da mi ona kućica ne izlazi iz glave, bome - ne izlazi…

Komentari (0)
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.
 :)
 :(
 :P
 :D
 :O
 ;)
 8)
 8|
 ]:(
 :\
 :|(
 3:)
 O:)
 :-*
Ovaj članak mogu komentirati samo registrirani korisnici. Molimo prijavite se za komentiranje. Prijavu možete izvršiti i preko Facebook i Google servisa.
Molimo popunite polja i pošaljite komentar.