Cetinje – Mjesto gdje se nataložila sva crnogorska povijest
Putujte s nama
OBJAVA: Petak, 17. veljače 2017. 9:34
IZVOR: Bljesak.info
AUTOR: Milo JUKIĆ
Naslovna Cetinje
0

Cetinje je grad muzeja i spomenika i lako moguće da ih ima najviše, što se kaže, po glavi stanovnika, ali će neko ko pojma nema o prošlosti grada posumnjati da se radi o prijestolnici

U svojim putopisanjima obično posjećujem manja mjesta, a velika uglavnom izbjegavam – ko bi u jednom Beogradu, Zagrebu, Skopju, Sarajevu, Podgorici... obišao i opisao sve što je zanimljivo?! Na kraju bi za svaki grad „ispala“ po jedna knjiga, a – budimo realni – ko će danas, u 21. stoljeću, čitati knjige i ko je od toga ikad vidio ikakve fajde :-) Dakle, što bi reci pokojni Tin U., radije neka idu malena mjesta srca moga...

Ipak, kao što svako uzbrdo ima svoje nizbrdo, tako i svako pravilo ima svoj izuzetak, pa ću ovaj put u jednu prijestolnicu. Čim je nešto prijestolnica, ma kako država bila mala ili čak – a ima i toga – umišljala da je prava, a ne k'o fole, slike je manje-više ista: zgradurine od milijun katova dokle pogled seže, gužvara od milijardu auta na glavnoj i svim ostalim ulicama, sirene hitne, policije i vatrogasaca svako malo tule kao da je osobno Svevišnji oglasio da je došao kijametski dan... Jednom riječju, sačuvaj, Bože!

Sreća za Cetinjane pa je njihov grad samo bivša prijestolnica te se ništa od ovoga što spomenuh ne može ni zamisliti, a kamoli vidjeti i doživjeti. Upravo suprotno: grad pun širokih šetnica i bulevara, pješaci opušteni, a i vozači – ni traga od strke, buke, vreve i kijametskodanjskih sirena. Polako, onako baš crnogorski.

Cetinje je grad muzeja i spomenika i lako moguće da ih ima najviše, što se kaže, po glavi stanovnika, ali će neko ko pojma nema o prošlosti grada posumnjati da se radi o prijestolnici zbog nečeg sasvim drugog – zgrada ambasada, odnosno poslanstava, kako ih ovdje zovu.

Kad se u grad stigne sa zapada ili sa sjevera pa se krene ukrug, prvo je na redu Francusko poslanstvo, koje je tu djelovalo od 1879. do 1916. Zgrada, odmaknuta od prometnice, ograđena kamenom i željezom, s lijepo uređenim dvorištem, prava ambasadorska. Sada je u njoj smještena Centralna narodna biblioteka „Đurđe Crnojević“, a na tabli Biblioteke - za ne povjerovati – u zaglavlju još uvijek stoji Socijelistička republika Crna Gora! U predvorju biblioteke, smještena na drvenom postolju, „knjiga“ visoka metar i nešto, malo niža od prosječnog čovjeka, a na hrbatu joj Njegoševo ime.

Potom slijedi zgrada Njemačke ambasade iz 19. stoljeća, u kojoj se od 1905. do 1916. godine nalazilo i sjedište Carskog Njemačkog poslanstva, kako stoji na tablama lijevo i desno od ulaza. Odmjereno skromna jednokatnica bez dvorišta i ograde, ulazi se izravno sa ulice. Iznad desne table i dalje se kočoperi crna švapska orlušina.

Zgrada Britanskog poslanstva upravo se renovira, a sivi oronuli zidovi su u sklopu zahvata postali bordo crveni. Moćnija je od ostalih ambasadorskih zgrada, ipak su Britanci uvijek glumili neku veliku silu ili su to stvarno bili pa nisu unajmili neku od postojećih zgrada nego su fino doveli svog arhitekta, nekog Hartyja, pa podigli prelijepu vilu. U njoj se kasnije nalazilo sjedište Zetske banovine, dok banovine nisu odlepršale u povijesnu ropotarnicu, potom rezidencija predsjednika SR Crne Gore. Kasnije je zgrada data na upravljanje gradu, koji je tu smjestio Gradsku biblioteku i čitaonicu „Njegoš“, a onda je biblioteku zamijenila Muzička akademija, koja tu još uvijek djeluje. U jednom kutku zatravljenog dvorišta čudna skulptura, ja bih je nazvao „Čovjek u raspadanju“. Ne znam ni autora, ne mogu prokljuviti ni motive, ali me – znam da nisam mjerilo stvari – baš i nije oduševila. Na tabli ispred Britanskog poslanstva i putokaz za Rusko, ali mi nekud pobježe.


Selfie s knjigom

Ne znam otkud, nakon što se prođe pored Škotskog paba „Academia“, još jedna zgrada s tablom Britanskog poslanstva. Možda je tu bilo privremeno sjedište, dok se nije napravila ona vila od maloprije; kako god ispod toga stoji da je tu bio i Prestolonaslednikov dvor i Hotel, sve ovako, velikim početnim slovima. Zašto odjednom ekavski usred srca ijekavske Crne Gore, hajd' ti znaj!

Na istoj zgradi i putokaz ka Francuskom poslanstvu i Vlaškoj crkvi, a ispod toga mramorna spomen-ploča: u toj zgradi je, kaže, 1941. godine osnovan ilegalni vojni bataljon (bit će da postoje i bataljoni koji nisu vojni?) Narodnooslobodilačke vojske.

Potom je na redu još jedna zgrada uz cestu, bez dvorišta, sa dvije table koje nas obavještavaju da se tu od 1897. do 1916. godine nalazilo Bugarsko carsko poslanstvo, a tu je valjda bilo i prije toga, samo su se mijenjala ustavna uređenja i, ponekad, nazivi država. Iznad jednog od prozora i sad stoji bugarski grb.

Najsiromašnija i najmanja je zgrada u kojoj je dvije godine, od 1910. do 1912., bio smješten Belgijski konzulat. Fasada poprilično oronula, na katu drveni prozori, po stanju u kojem se nalaze isti oni što su ih mrzovoljni Belgijanci otvarali za ljetnih žega. U prizemlju je stanje nešto bolje, stolarija je nekad zamijenjena, a iznad ulaza i dalje stoji belgijski grb.

Elem, Cetinje je zbilja bilo prava prijestolnica, a iz tih slavnih vremena ostalo je mnogo što, pogotovo zanimljive građevine, koje sad, doduše, uglavnom imaju drugačiju namjenu. Nemam baš toliko vremena da bih se za svaku zgradu raspitivao kad je i povodom čega napravljena, ali imam dovoljno vremena za uživanje u ljepoti mnogih.

Recimo zgrada crnogorskog Ministarstva kulture. Preko puta je već spomenuta Gradska biblioteka i čitaonica „Njegoš“, ispred koje dječurlija igraju nogometa na male, mada je zgrada sva u prozorima. A Ministarstvo - ne znam je li to glavna zgrada ili je možda pravo sjedište u Podgorici, ali kako god bilo, pored ove je lijepo proći: na stepenicama crveni tepih, a s dvije strane ulaza kipovi kršnog Crnogorka i Crnogorke. On u desnici drži kuburu, a ljevicom je zgrabio sablju, ona, pak, uspravna, prkosna, gorda.

Tu stražari njih dvoje od bronce, a nekoliko stotina metara dalje, na vratima neboplave zgrade s crvenim ukrasnim stupovima lijevo i desno od ulaza, dva živa stvora, od krvi i mesa. Prizor je pomalo neobičan za naše prostore, više nalikuje kakvom kraljevskom dvoru, ali su Crnogorci više nego iko ponosni na ono nekadašnje pa valjda nisu željeli propustiti mogućnost da naprave nešto nalik na ta slavna davna vremena. Tu je, naime, ured predsjednika Crne Gore, mada ću kasnije saznati da se više radi o formalnom, protokolarnom, nego o stvarnom uredu: moj imenjak navrati tu tek ponekad, kad mu dojadi u Podgorici. Izdaleka na tabli mogu pročitati samo da je to bio dvor prijestolonasljednika Danila, a dokle smijem prići ne znam, jer su ona dvojica baš k'o straža engleske kraljice: stoje, mrko gledaju i šute, pa nisam siguran ni da trepću, a kamoli što drugo. Ne znam kome ne bi, ali meni je odmah na umu Mr. Bean, ono kad uzme makaze pa – pošto kraljičini stražari ne smiju mrdnuti dok straža traje – jednom skraćuje brkove. Hm, da imam makaze... :-)

Preko puta je i kraljevski park, makar kad je u pitanju površina. Iako je toplo, tu je samo Nikac od Rovina Tomanović, po Njegošu „najslavniji vitez Crnogorski“, a i on sav okamenjen, ruku uguranih nekud pod vlastitu bradu. Nikac je, više po predaji nego što o tome postoje povijesna dokumenta, rođen nekad krajem 17. stoljeća, od Tomanovića je iz Cuca, i za Njegoša je bio junak, makar se njegovo junaštvo dugo vremena uglavnom sastojalo od pljačkaških pohoda po Hercegovini, ali mu je, s crnogorskog gledišta, velika zasluga što je, opet po predaji, u nekom okršaju na Čevu uspio prodrijeti u turski logor i za glavu skratiti nekog Osman-pašu.

Bisti i kipova po gradu ima na mnogo mjesta. Ispred neke žute zgrade, ne doznah njen historijat, ne piše nigdje ništa, četiri kipa u prirodnoj veličini, odreda ženski. Jedna s djetetom, jedna s povelikim stomakom, bit će da je u blagoslovljenom stanju, treća ovako, četvrta onako... Još četiri, opet u prirodnoj veličini i opet sve žene, pred Kućom Đukanovića. Možda iste one što stoje ispred žute zgrade, samo drugačije poredane. I pride jedan lav. Po izrazu lica djeluje da se naveliko klinči; kao on neka faca i čuva kuću, a kao neko smije dirnuti u kuću Đukanovića. Na travnjaku ispred Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ (mada bi se, kako izgleda, zdanje trebalo zvati „Bijela kuća“) bista Jovana Pavlovića (1843.-1892.), pisca, novinara i političara, crnogorskog ministra prosvjete i crkvenih poslova, tako se to službeno zvalo. Iskreno, dok sam prilazio, smio sam se kladiti da je Njegoš, kad jok, Jovan.


Ivan Crnojević

Najmasivniji je, ne u prirodnoj već u natprirodnoj veličini, kip Ivana Crnojevića, što je i razumljivo, ipak je on zatemeljio Cetinje. Ćelav i brkat, izdaleka sliči na Lenjina, ali je puno viši pa nije nužno doći do spomenika da se vidi da ipak nije u pitanju Vladimir Iljič Uljanov. Usto je i zagledan u nebo, valjda ga je kipar uhvatio u trenutku kad mu je loše krenulo u nekoj od sijaset njegovih bitki protiv unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, pa zaziva Gospoda da ga izvadi iz nevolje.

Tu negdje je, barem po veličini, i spomenik „Lovćenska vila“, koji je osmislio veliki Risto Stijović, a postavljen je 1940. godine kao spomen na vjerojatno najveću tragediju u crnogorskoj povijesti, stradanje 389 dobrovoljaca koji su smrtno stradali u brodolomu u Medovskom zaljevu u Albaniji. Prvi svjetski rat bio je u punom jeku, oni se prijavili po amerikama i ostalom bijelom svijetu kao dobrovoljci, da dođu braniti Crnu Goru, stigli gotovo nadomak cilja, brod „Brindisi“ naišao na minu i... I završili u vodenoj grobnici.

Malo iza spomenika stoji crkvica, starinska, sa zvonikom na preslicu. Već je spomenuh kad joj naiđoh iza leđa: Vlaška crkva, posvećena Rođenju Bogorodičinom. Prozvana je tako jer su na tom mjestu sredinom 15. stoljeća svoju crkvu podigli Vlasi, iza kojih je tu ostalo i 150 stećaka. Znam, sad će se neki ibretiti, jer, zaboga, stećak je bosanski, ali... Stećci su, za obnove iz 1864. godine, osim dva koja su još tu, ugrađeni u tada proširene i ojačane temelje sadašnje crkve. Pod jednim, kaže narodna predaja, leži legendarni Bajo Pivljanin. Crkva ima i originalnu ogradu, izrađenu od puščanih cijevi iz crnogorskih ratova 19. stoljeća, uglavnom iz Hercegovačkog ustanka (1875.-1878.) koji, dakako, nikako nije mogao proteći bez sudjelovanja Crnogoraca.

A Njegoš, spomenuh ga... Ima ga i ovdje i ondje, i ovakvog i onakvog. Meni je najupečatljivija skulptura pod nazivom „U slavu Njegoševe misli“, negdje na pola puta između Vladinog doma i Biljarde, na Trgu revolucije, postavljena prije nepune četiri godine u povodu 200. obljetnice pjesnikovog rođenja. Cetinjanima su je darovali autor Dimitrije Popović, i sâm rođen na Cetinju, i Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske. Zanimljivo: ispred skulpture ploča sa opširnim objašnjenjem onog „što je autor htio reći“, što se i ne viđa baš često, nego se ti, putniče prolazniče, dovijaj šta li bi to moglo biti. I da, pokazna ploča je fino osmišljena, ali joj je pod staklo ušla voda pa su joj gornji rub i desna strana polomljeni. Malo dalje od Popovićeve skulpture bista Jovana Tomaševića, jednog od najistaknutijih komunističkih vođa u vremenu između dva svjetska rata. Drugi nije dočekao, umro, malo od posljedica policijskih tretmana, malo više od tuberkuloze. Prije je tu bio glavni, a sad se nekako našao u prikrajku. Još malo dalje bista na kojoj piše samo Lubarda. Više ni ne treba, jer se o Petru Lubardi zna sve, a i da ne zna, ovdje bi bilo uzalud: dok bi se pobrojale sve njegove izložbe, nagrade, priznanja...

I sad bi neko mogao, jer nabrojih poprilično zanimljivih mjesta, objekata i stvari, pomisliti da je to sve što je zanimljivo na Cetinju, a nije, nije ni izbliza. Lijepe su, recimo, siva zgrada s uskim lučnim ulazom, iznad kojeg stoji samo natpis Prijestolnica Cetinje i zelenskasta zgrada s istim takvim vratima, Atelje „Dado“. U toku je izložba djela slovenskog slikara i karikaturista Staneta Jagodiča. Pa zgrada Djevojačkog instituta, osnovanog 1869. godine pod visokim pokroviteljstvom ruske carice Marije Aleksandrovne. Djelovao je do 1913. godine. Na zidu mu naslikane jednoobrazno odjevene djevojke u pratnji učiteljice. Na drugoj oslikanoj zgradi scena proglašenja Kraljevine Crne Gore, 1910. godine: Nikola I. Petrović tada je proglašen kraljem, a na slici je, dok ga kraljica u stopu prati, držeći ga pod ruku, okružen svojim vjernim generalima. Povijest ga je, međutim, prestigla, sve se okrenulo naopačke, pa je kraljevina kratko potrajala. Tu je i Muzej kralja Nikole, svježe renovirana zgrada s prostranim trgom; ta širina, ogroman prostor ispred većine javnih zgrada, impresivna je, mada – jer je ljudi na svim tim javnim površinama malo – djeluje nekako tužno, kao da je nepoznat neko naredio evakuaciju pa ostali samo oni do kojih nije stigla. Malo dalje je žuto obojena zgrada Narodnog muzeja Crne Gore. U stražnjem dvorištu joj sarkofag, rimski, isti kao oni u Jajcu ili desetci onih u Saloni, a unutra se, uz ostalo, čuva i znamenita ikona Bogorodice Filermske.


Zmija na bunaru želja

Stvarno bi čovjek, kad vidi koliko je toga na Cetinju, rekao da ovdašnji svijet vrijeme provodi u muzejima i knjižnicama, a tek u pauzi između jednog i drugog, obišavši usput neki od spomenika, stigne ručati i odspavati, za drugo mu ne ostane vremena. Naime, i nakon svega navedenog bih mogao reći da sam tek krenuo, jer slijedi... Eh, kud sad, na koju stranu?!

Recimo ka bunaru želja na Dvorskom trgu. Naizgled jednostavna kompozicija četverokutog bunara na okruglom postolju pa nekom površnom možda neće ni zapeti za oko. Bunar je tu negdje postojao prije više od stoljeća, ali ga se sjećaju samo knjige, ne i ljudi. Kad su se gradske vlasti dale na uređenje trga, bez bunara nije moglo, a kako su posljednjih godina vrlo izražena stremljenja da se ženskom rodu, ženama, oda priznanje za sve što su istrpjele u društvu kakvo je stoljećima bilo, u središtu svega, točnije u središtu bunara, našla se žena.

Već sam spomenuo ženske kipove ispred dvije zgrade, onu kršnu Crnogorku na ulazu u zgradu Ministarstva kulture i druge – to je, dakle, to stremljenje. Zna se kako je ovo društvo nekad tretiralo ženu, otprilike kao neko nužno zlo. Zna se i kako je Crnogorac tretirao suprugu, ono kad je nekon predstavlja pa kaže: A ovo mi je, da izvineš, žena... E, pa sad se to na sve strane ispravlja pa se, kad se podigne poklopac bunara, u u vodi vidi ustakljeno lice žene, Crnogorke, one koja je u prilično bezvodnoj zemlji znala svakodnevno preći po nekoliko kilometara kako bi svojoj čeljadi donijela vodu. Jer da nema nužnog zla... A zna se, voda i žena su i simboli plodnosti.

I sve je to tako jednostavno i logično, ali se na bunaru našla i zmija! Otkud ona? Eh, ona je tu čuvarica kućnog praga i duša predaka, zato je ima na mnogim drvenim izrađevinama po crnogorskim brdima i planinama: na guslama, na štapu, na preslici, na vretenu... Nalazila se, kažu, čak i na crnogorskom novcu perunu, koji su naumili kovati neki crnogorski vladari, ali ih, eto, nikad ne iskovaše. Nego, ko dođe pa želi ubaciti novčić, nek' to serbez uradi, ali za svaki slučaj poizdalje: jest ljuta guja čuvarica i zaštitnica ovog i onog, al' hajd' ti njoj vjeruj!


Ćipur: tu počivaju kralj Nikola i kraljica Milena

Najzanimljivije je ipak na kraju grada, gdje se, makar je tako i u čitavom gradu, na malo prostora nataložila čitava crnogorska povijest. Nekoliko je bitnih točaka u par stotina metara, a prva je Ćipur sa ostacima manastira Crnojevića. U jednostavnoj dvorskoj kapeli, posvećenoj Rođenju Bogorodičinom, sahranjeni su 1989. godine kralj Nikola i kraljica Milena, isti oni što ih vidjeh na zidu, okružene generalima. Ako se godina sahrane nekom učini sumnjivom, evo i objašnjenje: kraljevo i kraljičino tijelo dotad su se nalazili u ruskoj crkvi u San Remu, a onda su preneseni na Ćipur. Prije tridesetak godina arheolozi su malo čeprkali oko crkve, a tom prilikom su iz zemlje izronili prekrasni stupovi i kapiteli, ostaci nekadašnjeg manastira.

Dvije minute hoda trebaju od Ćipura do sive kamene zgrade Njegoševog muzeja na Biljardi. Da ne bude zabune, odmah ću reći: da, mjesto je stvarno dobilo ime po biljaru! Prvom u Crnoj Gori, nabavljenom 1839. godine u Beču. Možete li zamisliti Njegoša kako se naslonio na biljar, drži tâk u rci i konta može li se napraviti mantinela a da crna ne upadne u rupu?! Ja teško, ali je, eto, stvarno bilo tako, a biljar je još uvijek tu, u najvećoj prostoriji Biljarde.

Zgradom se koristio i crnogorski Senat te drugi državni organi, a u njoj je neko vrijeme radila i Njegoševa tiskara, potom bogoslovija, gimnazija, djevojački institut i šta sve ne. Uz biljar i bogat lapidarij, danas je glavna atrakcija Biljarde, izgrađene 1838. godine prema projektu ruskog arhitekta Jakova Ozereckovskog, reljefna karta Crne Gore, izrađena krajem Prvog svjetskog rata na jednom od unutarnjih zidova.

Još dvije minute su potrebne od Biljarde do znamenitog Cetinjskog manastira. Podignut je 1701. godine ispod brdašca Orlov krš, na kojem se, prema predaji, nalazio Crnojevića dvor. Tu mi se dešava smiješna scena: taman sam zalegao napraviti fotku samostana iz žablje perspektive kad li mi pas, koji se dotad mrtvo vukao travnjakom, uđe u kadar baš u trenu okidanja. Pogled mu stao u pitanje: „Šta se to dešava, šta ti to radiš?!“

Unutra je upotreba foto-aparata strogo zabranjena, i to čim se uđe u kompleks. Tako ne mogu fotografirati ni mladića koji, isto onako kako se to radilo stoljećima, rezbari široki komad suhog drveta od kojeg će jednom nastati prekrasna vrata za neku od manastirskih prostorija. Zato zabranu kršim nakon što ostanem sam u samostanskoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice i okolnim prostorijama pa se u objektivu nađe grob vojvode Mirka Petrovića (1820.-1867.), oca kralja Nikole I. i starijeg brata kneza Danila I, sudionika Pohare Kuča i heroja Grahovačke bitke iz 1858. godine. O Grahovačkoj bitci se manje-više zna sve, ali Pohara Kuča... E, pa to pleme se 1855. godine odlučilo, umjesto crnogorskim vlastima, prikloniti turskom paši u Skadru. Upravo je vojvoda Mirko poveo crnogorsku vojsku u osvetnički pohod, ustvari dva, nakon kojih su Kuči utjerani u suru, a nekoliko stotina njih, praktički svi koji nisu uspjeli pobjeći, i pod zemlju. Tu je, na ulazu u unutrašnjost manastira, i grob knjaza Danila, a u jednoj od crkvenih pjevnica i ono zbog čega se najviše i dolazi u manastir, drveni kovčeg s posmrtnim ostacima Petra I. Petrovića Njegoša ili, tako ga svi znaju, svetog Petra Cetinjskog (1748.-1813.).


Mošti svetog Petra Cetinjskog

Sve snimam, pa i svečev grob, a i prelijepi ikonostas iz 19. stoljeća, rad grčkih majstora, ali šta znači „sve“ kad se zna da se u manastiru čuva puno, puno zanimljivih eksponata, među kojima je čak i kruna Stefana Dečanskog, kojom je 1910. godine krunisan Nikola I. Petrović, preostale dvije ikone Gospe Filermske i još stotinu čudesa.

Ima toga na Cetinju još, još i još, ali će uskoro mrak, valja meni na večeru. Ako kad dođete na Cetinje i ako mene pitate, onda se raspitajte za Duška Kaluđerovića i njegov restoran „Kole“. Ko ne bude zadovoljan, nek' mi serbez ispostavi račun :-)

Komentari (0)
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.
 :)
 :(
 :P
 :D
 :O
 ;)
 8)
 8|
 ]:(
 :\
 :|(
 3:)
 O:)
 :-*
Ovaj članak mogu komentirati samo registrirani korisnici. Molimo prijavite se za komentiranje. Prijavu možete izvršiti i preko Facebook i Google servisa.
Molimo popunite polja i pošaljite komentar.