Bar/Sutomore – Mjesta 'duplih' bogomolja
Putujte s nama
OBJAVA: Petak, 21. travnja 2017. 9:16
IZVOR: Bljesak.info
AUTOR: Milo JUKIĆ
Bar/Sutomore – Mjesta duplih bogomolja
0

Jednom riječju, u Sutomore i uopće na barsko područje mogli bi, na ponavljanje od prvog razreda, mnogi kojim su usta puna vjerske tolerancije, a djela daleko od toga.

Starijim generacijama, onima koje pamte Jugoslaviju, prva će asocijaciji kad se spomene Bar biti ona legendarna pruga iz Beograda, građena više od 20 godina i jedva dovršena. Da se drug Tito i njegova gospođa Jovanka ne poželješe provozati do Bara, ko zna bi li ikad. Mlađi? Mlađim će sinuti da je to neko mjesto kod Sutomora u koje, međutim, nikad nisu stigli otići, iako je vrlo blizu. Ali šta će u Baru, kad je u Sutomoru život?! To što Sutomore pripada Baru, a ne Bar Sutomoru nema nikakvog utjecaja. Vezalo nas naše more / mali gradić Sutomore / razdvojila pruga duga / sto sjeveru vodi s juga. Tako otpjeva Miladin Šobić. Ako zanemarimo pleonazam, sve ostalo je legenda.

Prvi u objektivu završava srednjovjekovni grad Nehaj (neki ga zovu i Haj-Nehaj, a meni, nadasve ozbiljnom, to djeluje neozbiljno). Grad se vidi s ceste, nekoliko kilometara prije ulaza u Sutomore, blizu dionice na kojoj se nalazi tunel Sozina. Sunce baš i nije na mojoj strani, ali šta ću, i previše često jest da mu ovaj put ne bih oprostio. Ni sekunde mi ne pada na um penjati se do grada – visoko je, može se samo pješke, a već imam dovoljno recki pod šifrom „zalutao“. Možda nekom drugom prigodom, s nekim ko zna teren, oni koji su bili gore kažu da je grad s crkvicom svetog Dimitrija, za vladavine Osmanlija pretvorenom u barutanu, i okruglim kulama s mnogo puškarnica atrakcija kao malo šta na čitavom crnogorskom području.

Sutomore bez krkljanca od tisuća turista nalikuje ornitološkom rezervatu iznad kojeg je iznenada razmijenjena artiljerijska vatra pa su, nakon što se sve stišalo, ostare samo stare, bolesne i ptice koje su tu oduvijek – neobično tiho i pusto; kao da se čeka nešto, a ne zna se šta. U naselju se ni ne zadržavam dugo, tek da, pored čudne stambene zgrade koja iznad posljednjeg kata ima pravi pravcati kupolasti toranj s križem, priupitam gdje se nalazi „ta crkva što ima dva oltara, pravoslavni i katolički“. Umjesto odgovora dobivam pitanja: te odakle sam, te zašto pitam, te ovo, te ono, a sve garnirano osmijehom. Jer: „Ovdje ti, kod nas, gotovo sve crkve imaju dva oltara, a vidim ja da nisi odavde, znao bi to. Nego reci koju tražiš?!“

Svega desetak minuta treba do drugog kraja grada i brdašca na kojem se nalazi crkva svete Petke. Sva je od kamena, na platou obloženom kamenom, čak je i krov od kamenih ploča, a kamena su i lučno sazidana kapija i zid koji okružuje crkvicu i dvorište. Jedino rozeta iznad ulaza… Ah, da, i ona je od kamena, samo malo drugačijeg, nekog bijelog, mramora ili tako nečega. Crkvica broji dvjestotinjak godina tijekom kojih se nije znatnije mijenjala. Zaključano je, ne mogu vidjeti dva oltara, ali to se zna, da su oba tu, i, rekoh već, nije jedina takva.


                                Crkva svete Petke u Sutomoru sa dva oltara

Oko crkve nema puno grobova, a nadgrobnjaci ispisani i ćirilicom i latinicom. Dva su oltara pa se sahranjuju i pokojnici obiju vjera. Neki od grobova samo oivičeni kamenom, bez spomenika, na nekim samo uzglavni kamen bez natpisa, bit će da su ko zna otkad, a neki takvi su jedva vidljivi. I da, odavde je pogled na Nehaj puno bolji od prethodnog.

Mogao sam i do crkve svete Tekle, tu je, blizu, u Špiču, ali mi rekoše da je i ona zaključana. Inače bih, jer se u njoj – vidi sad! – ispred ikonostasa, dakako pravoslavnog, nalazi grob barskog katoličkog nadbiskupa Marka Giorge, umrlog 1700. godine!

Uostalom, kakvo je stanje u ovim krajevima kad je u pitanju ono što danas nazivamo ekumenizmom, a ovdje je živjelo i živi puno prije nego je spomenuta riječ uopće došla na svijet, najbolje je ilustrirao potez Milana Jovanovića, inače pravoslavca, koji je lani trknuo u banku, potom do majstora, pa u prodavaonicu elektro-dijelova, gdje je kupio 12 LED reflektora, kabele i ostalo što je trebalo i - osvijetlio crkvu. I to katoličku, na katoličku Badnju večer.

Jednom riječju, u Sutomore i uopće na barsko područje mogli bi, na ponavljanje od prvog razreda, mnogi kojim su usta puna vjerske tolerancije, a djela daleko od toga.

I kad se primaknem Baru, opet je na redu crkva, točnije tri, još točnije - ono što je ostalo od njih. Riječ je o ostacima benediktinskog samostana sagrađenog čak u 9. stoljeću, koji se nalazi na samom „rogu“ rta Ratac. U narodu je poznat kao samostan Bogorodice Ratačke koja još uvijek, iako je od manastira ostalo samo m, jedva i to, ponosno stoji u jednom od preostalih lučno zasvođenih „tunela“ samostana, nekadašnjem oltaru samostanske bazilike. „Kuću“ su joj uredili katolici iz župa Zankovići, Brca, Šušanj i Zupci „u znak zahvalnosti što nas je sačuvala od strahota rata“. Ploča postavljena na blagdan Velike Gospe 1945. godine.

Iza Gospinih leđa dva križa, jedan s trnovom krunom, i nekoliko „svetih“ slika. I puno arhitektonskih detalja koji ukazuju na nekadašnju ljepotu manastira i crkvi.

Znam da to danas zvuči u najmanju ruku čudno, ali je samostan stoljećima bio utvrđen pa se kompleks proteže na poveliko okolno područje. Mjesto je, naime, takoreći idealno, ispod manastira su mogli pristajati i manji brodovi, a okolo je mnogo obradivih površina i izvori pitke vode, tako rijetki uza samu obalu. U sklopu utvrde se nalazio i leprozorij, a prema nekim izvorima tu su još u 14. stoljeću priređivane kazališne predstave. Manastirski posjedi išli su sve do Petrovca. Zato nije čudo što su manastir i utvrda bili i strateški važna točka za koju su se otimale razne vojske. Dodatno su ga utvrdili Mlečani nakon što su ga zauzeli, 1443. godine, ali je njihova uprava trajala svega nešto više od stoljeća, budući da su 1571. godine osvojili Osmanlije. I spalili manastir i crkve, ako to uopće treba naglašavati. Ono što je ostalo nakon Osmanlija, uništile su talijanske postrojbe tijekom Drugog svjetskog rata.

Iako na Ratcu sada stoje samo ruševine, iako već stoljećima nema čudotvorne slike Bogorodice Ratačke kojoj su u srednjovjekovlju hodočastile tisuće, vjernici i dalje dolaze: katolici najviše za Tijelovo i Veliku Gospu, a pravoslavci na blagdan svetog Konstantina.

U Baru ću najprije na Topolicu, gdje se nalaze dva gotovo mitska mjesta: Barski trikonhos i Dvorac kralja Nikole.


                                  Ispred dvorca kralja Nikole I. Petrovića

Izraz trikonhos zvuči pomalo strašno, šta li mu ga je sad to? Ustvari se radi samo o građevini podignutoj u obliku trolista, a u Baru je, barem za njihov trikonhos, izraz odavno odomaćen kao da je riječ o sasvim svakodnevnoj stvari.

Radi se ustvari o ostacima ranokršćanske crkve, otkrivenim tek 1965. godine. Crkva je sagrađena u 6. stoljeću, u vrijeme cara Justinijana, a ostaci temelja i zidova daju jasnu sliku o njenoj velebnosti. Oko crkve se nalazilo groblje, a kojih 1000 godina kasnije, u 16. stoljeću, na ostacima crkve je neki onodobni tajkun sagradio vilu, koja je ostala zabilježena na srednjovjekovnim gravurama Bara.

Dvorac Nikole I. Petrovića je ustvari kompleks zgrada s prelijepim parkom koji izlazi pravo na obalu. Nema šta, kralj je baš znao odabrati, a i moglo mu se.

U Velikom dvorcu danas se nalazi muzej. Okolo, po prostranom, mediteranskim ukrasnim biljem oplemenjenom dvorištu, fontana, sidra, topovi, helikopterski propeler, barem mi sliči na to, i kraljeva bista. Kralj odsutnog pogleda, zagledan negdje u budućnost koja mu, ispostavit će se, nije bila naklonjena – Prvi svjetski rat mu je donio poraze i izbjeglištvo iz kojeg se, zajedno s kraljicom Milenom, „vratio“ tek 1989. godine, kada su njihovi posmrtni ostaci iz San Rema preneseni na Cetinje, u dvorsku crkvu na Ćipuru. Uz Veliki dvorac je 1910. godine dozidana balska dvorana, ali je, eto, Njegovo Visočanstvo u balovima mogao uživati tek nekoliko godina.

U kutovima ograde oko dvorca stoje stražarske kule, a između Velikog i Malog dvorca dvorska kapela. Ništa posebno, vrlo mala, ne kontam da se u njoj išta moglo, a ne služiti liturgija. Jedino zanimljivo je to da je u stepenište ugrađen kamen sa srednjovjekovnim grbom obitelji Crampsi – to su oni tajkuni što ih spomenuh govoreći o Barskom trikonhosu. Zimsku baštu darovao je talijanski kralj Vittorio Emanuele III. Kolega kolegi, kao kad prijatelju darujem knjigu, samo što su kraljevski darovi nešto drugo.

Pored staze ka kapeli grobni dio tumulusa otkrivenog prije nekoliko godina ispod tvrđave Nehaj. Tumulus potječe iz 3. stoljeća prije Krista, iz brončanog doba, a tabla kaže da je u njemu bio sahranjen neki „lokalni knez“, star između 45 i 50 godina, njegova dvadesetak godina mlađa supruga i njihov osmogodišnji sin. Tako davno, a znanost daje tako precizne podatke; samo što nisu rekli i šta je ko bio u horoskopu.

Povijest dvorca je pomalo neobična: sagradio ga je Petar Karađorđević, kasniji srpski kralj, zet knjaza Nikole, nekad oko 1885. godine, kad se spominje prvi put. Projektant Trogiranin Josip Slade, isti onaj što je pravio slovo M na krivinama iznad Kotora u čast kraljice Milene. Kad su se crnogorski glavari dijelili, dvorac je pripao knjazu Danilu i, kažu povjesničari - glede i unatoč današnjem nazivu -stvarno nikad nije pripadao kralju Nikoli.

Kasnije se u dvorcu nalazila škola, pa je neko vrijeme služio kao stambeni objekt u kojem su živjeli obični ljudi– hej, zamisli, dobiješ stan u kraljevskom dvorcu! – a iseljeni su 1960. godine, kada je donesena odluka da se tu smjesti muzej.

Lani nekad rekoh da bi Kupres dostojno prezentirao BiH kad bi postojalo kakvo regionalno natjecanje u izgradnji crkvi, ali bi Bar, kad je u pitanju izgradnja bogomolja, komotno mogao na svjetsko prvenstvo – tolike su da bi se lako moglo pomisliti da Barani ništa drugo ne rade već se samo mole Bogu.

Naime, kad sam već na Topolici, sve i da hoću, ne mogu zaobići katoličku konkatedralnu crkvu svetog Petra Apostola. Ona će zamijeniti staru katedralnu crkvu Bezgrešnog Začeća, a do nje neću ni ići, bit će mi previše za jedan dan. Nova konkatedrala– što nije baš čest slučaj – ima dvije građevinske razine, a gradnja je započeta prije deset godina. Vrata izrađena u Tirani, zvona izlivena u Insbrucku, darovi stigli čak i iz Vatikana. U njoj će ubuduće biti sahranjivani barski nadbiskupi. Da se crkva fotografira, treba se podobro izmaknuti, iako su dva zvonika visoka „samo“ po 36 metara.

Zašto „samo“? Pa zato što je središnja kupola pravoslavnog hrama svetog Jovana Vladimira, također sagrađenog na Topolici, visoka 40 metara. Na vrhu kupole stoji pozlaćeni križ visok 4,6 metara. Na posvetu je donesen i znameniti križ sveca zaštitnika koji je već stoljećima vlasništvo barske porodice Andrović. Hram je jedan od najvećih na Balkanu, drugi (nakon beogradskog hrama svetog Save) po veličini u bivšoj državi, a i on je nov - gradnja je započela 2002. godine.


     Pravoslavna crkva svetog Jovana Vladimira – kupola je visoka 40 metara

Sve mi ovo priča ljubazni crkvenjak Žarko Pekić, a ja sve vrijeme ne mogu doći sebi od grandioznosti crkve. U tim stvarima egzaktnost je vrlo upitna: naprosto stječem dojam da u većoj crkvi nisam bio. Gotovo sva je oslikana, a dominiraju plava i zlatna boja. Podovi posebni, zanimljivi, mada ne upitah što simboliziraju smeđi krugovi i kvadratići u bijelim poljima. Posebno mjesto zauzimaju moći svetog Jovana Vladimira – hramu ih je „na novoselje“ donio debarsko-kičevski mitropolit Timotej. Dvojica popova, kao i muškarac s kćerkom, također su ljubazni i dozvoljavaju mi fotografirati obred posvećenja pogače.

Kad nastavim s obilaskom vjerskih objekata, ispostavlja se da je i kupola visoka „samo“ 40 metara, budući da su dvije munare glavne gradske džamijeSelimija u naselju Čeluga visoke – 42 metra! Izgradnja džamije započela je kad i izgradnja pravoslavne crkve, a može primiti gotovo 2.000 vjernika. Oko džamije se prostire islamski centar s brojnim sadržajima – od dvorane za šerijatska vjenčanja pa do dječjeg vrtića i restorana s orijentalnim jelima.

Blizu džamije je još jedna barska atrakcija, najstarija maslina u Europi i jedna od tri najstarije na svijetu. O maslini na Brijunima, staroj 1600 godina, i pjesme su se pisale, a bezbrojni su došli samo je vidjeti i dodirnuti. Brijunska maslina zna šta je marketing i nema ko za nju ne zna, ali je stablo na Mirovici starije čitavih 400 godina. Nije da se za nju ne zna, još 1957. godine je stavljena pod zaštitu države, ali – činjenica je – ni izbliza nije popularna kao brijunska joj rođaka.

Kustosicami ne htjede reći ime, o fotografiranju nema ni govora, zabranili šefovi, ali reče puno drugih zanimljivih stvari: da se ovdje nerijetko obavljaju i vjenčanja te da neki vjeruju kako će ozdraviti ako dodirnu stablo. Unatoč godinama, maslina još uvijek daje plodove od kojih se za ljubopitljive turiste pravi ulje. Zna se i kako je maslina prije pedesetak godina zapaljena: šupljina u stablu je toliko velika da u nju može stati i desetak ljudi pa su se neki, krijući se od narodne milicije, zarakijali (po nekima i zakockali) upravo u maslini. Na kraju neko nije ugasio opušak i maslina planula. Srećom, preživjela je i to.


                                   Maslina na Mirovici, najstarija u Europi

I naziv Mirovica ima veze s maslinom – štujući njenu starost, ljudi su ispred nje stoljećima dolazili pomiriti se, ne samo zbog ljubavnih nesuglasica ili sitnih nepodopština nego čak i u slučajevima krvne osvete.

Sa Mirovice ću u Stari Bar, na Biskupadu, gdje se nalazi sjedište jedne od najstarijih vjerskih institucija na Balkanu, Barske nadbiskupije. Danas će se i nemali broj katolika iznenaditi da ta institucija uopće postoji, a teško će povjerovati kad mu se kaže da je nekad obuhvaćala ne samo sve katolike na crnogorskom području nego i one u Albaniji, Srbiji, dobrom dijelu Hrvatske i u današnjoj BiH. Utemeljena je, naime (i to najkasnije!) 1089. godine, točnije, tada ju je, šaljući u Bar biskupski ogrtač, potvrdio papa Klement III. Kažem najkasnije, jer je neki povjesničari vežu i za već spomenuti Barski trikohnos i smatraju još starijom.

Kompleks zgrada na Biskupadi nastao je, dakako, mnogo kasnije. Crkva je posvećena svetom Nikoli i veličinom nije ni nalik na prethodno spomenute bogomolje, ali je zato – siguran sam da bi se mnogi složili – ljepša od svih, pogotovo što sa zdanjem nadbiskupije, urešenim lučnim prozorima, pilastrima i vijencima, te s cijelim okolnim prostorom čini gotovo savršen ansambl.

Iznad ulaza joj, ispod rozete, grb Nadbiskupije, a iznad dvaju tornjeva kip svetog Nikole. Ovdje je, u nadbiskupskoj zgradi, 1878. godine dotadašnji osmanlijski zapovjednik grada predao gradske ključeve novoj, crnogorskoj vlasti.

Evo sad još jedan primjer kakvih je kod nas, u BiH, puno u praznim pričama, a malo u stvarnosti: TahirMetović bio je donedavno katastarski vlasnik zemljišta na kojem se nalaze ostaci samostana svetog Spasa iz XII. stoljeća u Menkama. Naravno da je na prodaji zemljišta mogao zaraditi bruku love, al' jok: fino otišao u nadležnu općinsku službu i gdje se već ide u tim situacijama, izvadio papirei – manastir, 520 četvornih metara placa te pravo korištenja pristupnog puta i izvor vode darovao Barskoj nadbiskupiji! Eto, pa nek' neko kaže da barsko područje nije posebno!


                                         Crkva svetog Nikole na Biskupadi

Posljednja postaja je srednjovjekovni grad. Malo prije njega crveno-bijela zgrada muzeja, muzejčić u odnosu na onaj u dvorcu kralja Nikole, a onda dvije stare džamije, pa ću na ulazak u grad ipak sačekati.

Gornja je, ako sam dobro zapisao, Škanjevića džamija, a podigao ju je jedan iz te bogataške obitelji, Ahmet-beg, sredinom 18. stoljeća. Podigao ili obnovio, ostaje dvojba, budući da se na njenom mjestu prije nalazila derviška tekija. Posebnost džamije je njena munara, ovdje kažu minara, sva izrađena od klesanog kamena. Teško stradala za oslobađanja Bara od Osmanlija, 1878. godine, a onda i u zemljotresu iz 1906. godine, da bi još šest godina kasnije potpuno izgorjela. I stajala kao ruševina sve do 2005. godine, s pola minareta, jer se gornji dio obrušio, prijeteći da će nekome pasti na glavu. Onda se iz dalekog Chicaga pojavio Zeko Šabović, valjda podrijetlom iz ovih krajeva, i iskeširao lovu za obnovu minareta i džamije. Meni je zanimljiv i podatak, na to sam čak malo i ponosan, makar nimalo zaslužan, što je minaret podigao majstor Omer Karahmet iz mog kraja, iz Kiseljaka.

Donja je Omerbašića džamija, sagrađena 1662. godine, a u nju me uvodi mujezin Asad Grlić. Kad se kaže mujezin, uvijek pomislim na nekog starijeg čiku, čitavog izvan ovog svijeta i realnosti, a Asad je mladi dečko, pun vjere, ali istodobno i sav u stvarnosti. Džamija bi se trebala zvati Omer-bašina, jer se tako zvao barski trgovac koji ju je dao sagraditi, ali, eto, vrijeme ne poštedi ni imena, ma kako zvučna bila. Pored ulaza u džamijski kompleks Derviš Hasanovo turbe, 50 godina starije od džamije, a kameni nadvratnici i nadprozornici su očito doneseni s neke starije romaničko-gotičke građevine sa Starog grada. Na brdu iznad Škaljevića i Omerbašića džamije zvonik stare katoličke katedrale Bezgrešnog Začeća.

Za razliku od svih ostalih srednjovjekovnih gradova na crnogorskom primorju, ovaj u Baru, prostorno najveći u Crnoj Gori, nije ni blizu mora, do obale ima 4-5 kilometara. Druga razlika je to što se nalazi u prilično ruševnom stanju – nigdje radnji, šarenila, turista, kao u Budviili Herceg Novom. Zidine što ga opasuju i dalje su vrlo moćne i u dobroj mjeri sačuvane, za razliku od većine objekata unutar utvrde, koje je zemljotres prije četrdesetak godina poprilično rastresao.

Po zidovima blizu ulaza povješani i naslonjeni dijelovi mlinova i tijesaka, od masline ovdje više ima samo kamena, kao i brojni komadi reljefnih ukrasa i druge arhitektonske plastike, kakve ću vidjeti po cijelom gradu, gdjegdje samo gurnute u travu ili šut. Minus, veliki. Dobro, u Barutani je sakupljeno oko 650 najvažnijih fragmenata, ovi su valjda ništa posebno. Na nekim pored kojih prolazim vide se grbovi davno zaboravljenih i izumrlih plemićkih obitelji.

Malo dalje ljetna pozornica, a uz nju i nešto što drugdje ne vidjeh – škola za izradu mozaika. Radovi polaznika izloženi po zidovima. Plus, veliki. Sad smo na nuli. Na nekadašnjoj carinarnici, kao i na drugim objektima, zelene i smeđe table. Fino, da ne nagađam šta je šta. Ruševina, bezličnih, veoma mnogo. Neke „ograđene“ crvenom trakom. Davno postavljeno pa se pokidalo. Na nekoliko mjesta daščana skela za prijelaz – drugačije valjda ne može.

Najprostranijim se čine zidine franjevačkog samostana svetog Nikole sa crkvom svetog Marka, podignutog krajem 13. stoljeća. Crkva je 1595. godine, suvišno je pričati zašto i kako,hajde reći ću „nakon adaptacije“, postala Sultan Muratovaorta (srednja) džamija i ostala to do 1912. godine, kada je potpuno uništena u eksploziji streljiva. Sveti Nikola je bio i zaštitnik grada – Bar i Bari, nije to slučajno, a sveti Nikola je sahranjen upravo u Bariju. Otud je valjda i na Biskupadi, spomenuh već, njegova crkva i kip. Ne znam čini li dio kompleksa i crkvica pedesetak metara dalje, a zaključana je i bez ičega što bi posjetitelju objasnilo o čemu je riječ.


                                              Sahat-kula Jahja-age

Malo dalje pravoslavna crkvica svetog Jovana Krstitelja i pred njom čiko koji me poziva da uđem. Nije sezona, turista nigdje, pa je i njemu dosadno. Obnovio je 1927. godine „za dušu svoju i porodice Savo St. Dabanović“. Iznad vrata prelijep reljef u kamenu. Inače se radi o srednjovjekovnoj crkvi svetog Petra, koja se prvi put spominje još 1247. godine.

Pa trokatnica na kojoj samo piše „Palata 15.-16. v.“ i već sam blizu središta grada, kod gotičke crkve svete Venerande, sagrađene u 14. stoljeću. Izložba fotografija u crkvi otvorena, nema nikoga, čak ni čuvara.

Na glavnom platou velika cisterna ili, kažu u Crnoj Gori, cistijerna, a najveći dio platoa zauzimaju ostaci romaničke katedrale svetog Juraja, mada je Juraj u dobroj mjeri postao Đorđe. Sagrađena je krajem 12. stoljeća, a bio Juraj, bio Đorđe, nekoliko stotina kasnije je „preimenovan“ u sultana Ahmeda III. – i ova crkva je „adaptirana“ u džamiju. I ona je prošla slično kao i Sultan Muratovaorta džamija, samo još prije, 1881. godine. Naime, nova vlast je (opet) „adaptirala“ džamiju, sada u skladište streljiva, a grom je sprašio pravo u munaru. Rezultat: šezdesetak poginulih, a nekoliko kuća, uključujući i katedralu-džamiju, doslovno je odletjelo u zrak.

Ostaci temelja, stupova i drugih ukrašenih kamenih fragmenata svuda uokolo. Ovdje negdje je napisan i poznati Ljetopis popa Dukljanina. Mišljenja je bezbroj, definitivno nikad ništa neće biti zaključeno, ali je najviše onih koji smatraju da ga je pisao barski biskup Grgur.

Misa se na temeljima katedrale služi 6. kolovoza, na dan pada Bara pod osmanlijsku vlast, te na Jurjevo, ovdje bi rekli Đurđevdan. Zašto tad? E, onaj papa što ga gore spomenuh, što je 1089. godine darovao plašt barskom nadbiskupu Petru, preporučio mu je tom prigodom da ga nosi za važnijih svetkovina, a posebno na dan sv. Juraja.

S platoa se lijepo vidi i sahat-kula Jahja-age Ibrahima Osmanova. Nazvana je po njemu budući da ju je Jahja-aga 1753. godine obnovio, a stvarno je podignuta prije osmanlijske okupacije Bara.

Ima u starom gradu još crkvica, ostaci još jedne džamije, turski hamam, a ja se još jednom vraćam vidjeti „Barske epitafe“ pa ću… Pa ću, Bože zdravlja, opet jednom u Bar!

Komentari (0)
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.
 :)
 :(
 :P
 :D
 :O
 ;)
 8)
 8|
 ]:(
 :\
 :|(
 3:)
 O:)
 :-*
Ovaj članak mogu komentirati samo registrirani korisnici. Molimo prijavite se za komentiranje. Prijavu možete izvršiti i preko Facebook i Google servisa.
Molimo popunite polja i pošaljite komentar.