9. prosinca 2011. ili JACK, BRANIMIR I UTJEŠNI SEKS
Dnevnik jedne Mostarke
OBJAVA: Utorak, 13. prosinca 2011. 10:01
IZVOR: Bljesak.info
AUTOR: J.M.
Cura Krevet CB
0

A onda se, samo tako, jednog dana našla kako, u neobaveznom razgovoru o toj temi, na pauzi, mislim ima li itko od ovih ljudi da se pošteno zaposlio, da je sam završio fakultet, ima li itko da nije predsjednik neke mladeži i ima li itko tko ne misli da je uspjeh - satrati sve pred sobom, imati najveću plaću i na kraju večeri popišati se na leševe koje je taj dan pregazio?

Dragi dnevniče,

Ponekad poželim nemoguće. Mir u svijetu. Nahraniti Afriku. Spasiti kitove, pozatvarati političare, podijeliti milijun radnih mjesta. Ili barem jedan nenamješten natječaj za posao. Ludo je to, zar ne? Mislim, ne onako sanjarski šašavo i slatko luckasto, nego baš medicinski ludo... Sanjati o univerzalnoj pravdi ili spustiti gard i pustiti da te svakodnevica ovako srozanih vrijednosti, toliko udara, dok ne priznaš sam pred sobom da se ni ti ničim ne razlikuješ od svega toga što toliko prezireš... Nema sumnje, medicinska dijagnostika mogla bi se sasvim konkretno očitovati o tome...

Ponekad me obuzme to nešto. Neka mješavina tuge, rezignacije i nemoći. I osjećam da ne mogu više, hoću da odustanem, da se predam, samo ne znam komu... Gdje da položim oružje, komu da se javim... Javim, onda, na posao da sam bolesna i cijeli se dan vučem po stanu u satenskom kućnom ogrtaču boje trule višnje, s bocom Jacka u ruci. Pustim Filigranske pločnike. Podesim album na repeat. Navečer zovnem dečka ili prijatelja s tom izuzetnom povlasticom, i onda se poševim.

Nikad ne upali. Bar ne iz prve. Ponavljam, zato, taj recept od alkohola, Štulića i seksa, sutra, prekosutra, sve dok ne upali ili dok to nešto ne prođe samo od sebe. Ili dok me šefica ne pozove na mobitel da me pita kako sam, a u stvari da mi suptilno obznani ako se sutra ne pojavim na poslu da će banka osiromašiti, valjda, za pet milijuna eura najmanje, i da domaćice i umirovljenici stoje u redu za najnoviju uslugu, koju je siva eminencija banke osmislila samo za njih i koju su u obliku letaka marketinški podržali mastermindovi iz odjela marketinga...

A kako inače da prebrodim te osobne krize? Kroz koji ventil da ispušem sve te lažljivce, skorojeviće, gotovane, ljenjivce i papane, toliko ih je mnogo, toliko mnogo, i toliko mnogo su ogrezli u srž današnjeg društva s potpuno poremećenim sustavom vrijednosti. A odrastala sam s tim ljudima, išla s njima u gimnaziju, osnovnu školu, s nekima čak i dijelila vrtić na mjestu današnjeg shopping centra. Poznavala ih. Vjerovala im. A onda se, samo tako, jednog dana našla kako, u neobaveznom razgovoru o toj temi, na pauzi, mislim ima li itko od ovih ljudi da se pošteno zaposlio, da je sam završio fakultet, ima li itko da nije predsjednik neke mladeži i ima li itko tko ne misli da je uspjeh - satrati sve pred sobom, imati najveću plaću i na kraju večeri popišati se na leševe koje je taj dan pregazio?

I ne znam što je gore, to što i ja, linijom manjeg otpora, vozim na autopilotu kroz takav život i uzimam, na takav način, ponuđene opcije i iskorištavam, na takav način, ukazane prilike ili to što me povremeno zabljesnu bljeskovi istine, savjesti, spoznaje ili kako se već zovu ova dva, tri dana u kućnom ogrtaču ...

Zaista ne znam...

Ali boca je već davno načeta. I Branimir je na repeatu. Još samo da obavim jedan telefonski poziv...