3. – 9. veljače ili SNOW EDITION: RETROSPEKTIVA KATASTROFE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dragi dnevniče,

da skratim, za ovu izvanrednu situaciju, nepotreban uvod – pao snijeg!!! I to ne onaj naš, mostarski snijeg, pet centimetara pa sutra led i bljuzgavica pa prekosutra ništa. Pao snijeg pravi. Metar visok. Dva metra. Tri!!! Apsolutni kolaps prometa, kolaps energetskog sektora, kolaps izlaska iz vlastitog doma... Mrtva panika, šoping-paranoja i glave u torbama... Ali daj da probam po redu, iako ću nešto zaboraviti – sigurna sam...

Prvo je u četvrtak i petak pao snijeg, i svatko normalan je mislio „hajde majke ti malo snijega palo“. I jest malo - taman toliko da se djeca samo ponadaju poštenom sanjkanju. U noći s petka na subotu, napunjena tequliom i dobrim vibracijama, izlazim iz jednog bara u Zagrebačkoj ulici a snijeg pada, pada kao lud. Suh je i prima se na suhe površine ali i na već napadani, prethodni snijeg. Ja, mlada, naivna i pripita plavuša ne razmišljam „pa u pičku materinu, trebalo bi odmah ralice upaliti, zovnuti firme, podijeliti rejone, čistiti ulice odmah, lakše je sad, dok je ovo još katastrofa u nastajanju“... Ma kakvi, ja razmišljam hoće li me tip, kojeg sam upoznala tu noć i koji je insistirao da me otprati doma, uhvatiti za guzu ili će me primiti za ruku...

Ali o čemu razmišlja gradska vlast, o čemu razmišlja krizni stožer, a tek što li konta civilna zaštita? Možda su i oni tu noć proveli bezbrižno, nakrčeni tequilom, u izazovnoj odjeći u nekoj od mostarskih kafana? Možda je i njih neki slatki, crni tip cijelu noć držao za guzu? Pa ponudio da ih otprati do haustora...

Već zamišljam, svira turbo lagani sentiš, podij je odavno prazan, samo na sredini, pod slabim kafanskim svjetlom pripit, markantan, crn dečko, visok, zgodan i pametan jebiga, pleše s onim farmerom/mesarom ili kojeg li je već zanata, iz Federalne Civilne zaštite, on normala u uniformi CZ-a, na glavi kapa tri broja premala...

– Znaš šta kralju, snijeg krvnički pada, kontam mogli ste počet čistit na vrijeme – šapuće mu zgodni tip na uho, a sve držeći ga za guzicu i lagano se njišući u ritmu stranjskog sentiša...

– Ko će bola išta sad mislit, noć je, sutra ćemo osnovat krizni stožer, proglasit elementarnu nepogodu i spržit deset milijuna maraka za tridni – šeretski će farmer/mesar pa dodade – a i ko zna oćel pas snjeg ikako?

Pao je. U subotu otvaram oči, pomičem glavu lijevo pa desno - provjeravam razmjere mamurluka, ustajem iz kreveta, dolazim do prozora i vidim prvi od mnogih nevjerojatnih prizora koje ću vidjeti i doživjeti sljedećih dana. Automobili na parkingu su samo ogromne snježne lopte iz kojih vire antene. Snijeg je visok najmanje metar i svugdje je!!! Snježni nanosi uvelike premašuju metar visine. Dva metra. Tri!!! Kontam – ovo je žešća katastrofa, ali još uvijek nisam svjesna koliko je zapravo loše. Zovem, tipkam, mobiteli, mejlovi, internet, Bljesak, na RDV-u muzika - nema programa, pola sata mi je trebalo da budem sigurna – UPRAVO SE DOGAĐA PRAVA I DOSLOVNA KATASTROFA!!!

 I što da pričam dalje, svima je valjda jasno što su vidjeli i što su doživjeli. Vlasti su odmah ujutro, telekonferencijskim video linkom valjda, osnovali krizni stožer ili što li već – s genijalnom zapovijedi ili planom, nemam pojma što je to bilo – da se narodu podijele lopate i da narod to brate, narodski očisti. Milijardu kubika snijega narod treba potrpati u milijardu karijola i odvesti valjda negdje, nisu zapovjedili gdje. Ili samo prebaciti do susjeda? Ili na cestu? Ili nemam pojma gdje se pješke može odložiti ručno iskopanih milijardu kubika snijega?

A i narod stoka neviđena.

Prvo – panika!!!

– Nećemo nikad izaaaaaaaaći ­– raskrivila se susjeda Mila kad je otvorila vrata od našeg haustora a vani je dočekao bijeli zid - negativ naših ulaznih vrata...

Drugo – šoping paranoja!!!

Redovi ispred supermarketa, sumanuto kupovanje svega i svačega a posebno brašna, ulja i jaja. Ali svega, SVEGA, SVEEEEEEEGAAAAAAAA!!! I puno!!! Očišćene police, nemogućnost nabavke novih životnih namirnica, pelene od 80KM, jaje od 1,5KM/kom, krumpiri od 3KM/kg i tuča kupaca u Merkatoru...

Treće – RAT!!!

Nema struje, nema hrane, tope se škrinje, životi u opasnosti, ljudi zaglavljeni po magistralama, selima, zaseocima, CENTRU GRADA!!! Još samo da Perišić žegne četiri - pet komada, pa da mogu izaći ispred zgrade da malo počistim...

A na rat jer podsjećalo i to što se jasno vidi tko je šupak a tko čovjek. Tko je društveni parazit a tko gine i žrtvuje se za zajednicu, grad, kvart, ulicu, ulaz/kuću...

I tako je otprilike, protekao prvi dan katastrofe – subota... Zadovoljna sam i moram pohvaliti stanare svoje zgrade i ulice, složno smo, nas tridesetak prokopali puteljke/rovove po cijelom naselju, do svih ulaza, spojili ih s glavnom ulicom kad je njome konačno predvečer prošao bager... Susjed Brano skuhao kazan kuhanog vina, netko donio i rakije, loze, šljive, upoznao se i zbližio komšiluk u radu i zajedničkoj nesreći...

Navečer – čitav Mostar – grad za pješaka! Kolone ljudi spontano se slijevaju Avenijom i ostalim ulicama, ne znajući svi ti ljudi ni sami nigdje su pošli, eto da malo prošetaju, da vide čudo neviđeno. Snijeg! Kao kad je eksplodirao Černobil pa ljudi pohitali na krovove da se dive svjetlosti radijacije... A i zašto ne bi, ta nikome nisu smetali – mehanizacija – to je samo riječ u prašnjavoj Klaićevoj knjizi stranih riječi... U skafanderima, u pamučnim trenirkama, u selotejpu, u čizmama, u tenama... Šetaj, bokte!!!

I onda dan po dan... Što sad imam pričati – tko je fejsbučio a tko kopao i lopatao. Nije moje da upirem prstom. A nije me nešto ni briga za to.

Što sam zaboravila?

Snješko u Centru 2, snješko u Blajburških žrtava, snješko od sedam metara nemam pojma gdje, sanjkanje i bob staza na velikim stepenicama, slikanje gologuzog stanovništva u snijegu, valjda fora neka ili oklade - ne znam, istočni Mostar tri dana bez struje, apel građanima da dođu pomoći iznijeti opremu - bagra ih pomnoži s nulom, dođe samo dvadeset volontera, dvadeset halo (!!!), od kojih devetnaest SDP-ovskih forumašića – skupljačića poenčića od kojih me se najviše dojmio njihov član/predstavnik koji s fantomkom na glavi daje izjavu FTV-u. Uša putko, rekao bi moj prijatelj Dara. Zabrana prometovanja osobnih vozila – cijeli Mostar u civilnoj zaštiti...

 Na kraju, nije da me se nešto pita ili da netko mari za moje mišljenje, ali...

Veliki plus i veliko HVALA od jedne Mostarke i svih normalnih građana i stanovnika imaju: policajci, vatrogasci, GSS, Hitna služba, Civilna zaštita, kao i svi pojedinci koji su unutar tih organizacija ili izvan njih pomogli i pomažu da se stanje iz katastrofalnog vrati u normalno, koji su spašavali i spašavaju živote, hvala momcima koji voze bagere, momcima koji su svoje automobile i vozila kao i svoje gorivo stavili na raspolaganje CZ-u, hvala svim građanima koji su na bilo koji način pomogli sugrađanima ili pokazali solidarnost i požrtvovnost. Snijeg će proći za sedam dana, ali vaša će djela, barem oni kojima ste izravno pomogli, pamtiti cijeli život....

Veliki minus i veliko sažaljenje od jedne Mostarke imaju: svi paćenici u tatinim džipovima koji su za 30pf isprintali natpis u boji „CIVILNA ZAŠTITA“ i trošili tatino gorivo vozajući se po gradu i ometajući službe i pojedince u stvarnom pomaganju gradu i građanima. Kompleks male i neupotrebljavane čune najbolje se, oduvijek, liječi velikim džipcem... Svi ostali međedi koji su u potrčali u automobile jer, jebote, nisu sjeli u auto tri dana... Svi ovi budalasti pješaci, inteligencije manje od IQ-a mačje pišaline, koji hodaju sa svih strana ceste, lijevo, desno, po sredini, smogovci, po sedam-osam jedan do drugog, bez brige i pameti po sred srijede raskrižja, pa stane, pa se misli, gdje bi sad okreno... Svi prodavači, trgovci, i svi oni koji su digli cijene roba i usluga misleći da je nesreća dobro vrijeme da zarade... Svi papani koji sjede kući sedam dana u postapokaliptičnom tripu plašeći se ugaziti u snijeg i pomoliti nos napolje... Da ne zaboravim Glavni štab Civilne zaštite koji je vlastiti budžet od 18 milijuna maraka doveo na 8 milijuna za tri dana!!! I naravno, svi ostali šupci, generalno, oni koji se ne uklapaju u navedeno...

Sve one radosne i žalosne u snijegu,

Pozdravlja jedna Mostarka