2. prosinca 2011. ili ĐORĐE BALAŠEVIĆ, AFTER PARTY I TAMNA ČOKOLADA
Dnevnik jedne Mostarke
OBJAVA: Petak, 2. prosinca 2011. 10:15
IZVOR: Bljesak.info
AUTOR: J.M.
Usne Cokolada
0

– Malo tamne čokolade neće joj škoditi – Zoran je mislio da je svaki trenutak dobar za šalu, pa tako i onaj u kojem ga, u nečijem pretoplom stanu, u Sarajevu ...

Dragi dnevniče, 

više iz želje da se bar dan ili dva maknem iz grada, nego radi samog koncerta, prihvatila sam Zoranov poziv. On je to predstavio kao romantični vikend, iako mi je bilo jasno da ćemo cijelo vrijeme, izuzev koncerta, mojih kolača u Vatri i njegovih ćevapa u Želje, Hodžića, Mrkvi, Zmaju ili koja li je ćevabdžinica sad/ikad najbolja/najpopularnija, ali ne za turističke papke nego za prave znalce, provesti u spavaćoj sobi njegovoga sarajevskog stana. Što je meni bilo sasvim prihvatljivo. Naročito kada alternativa dolazi u obliku dva ista noćna kluba s istim likovima, istom muzikom i uvijek istim Hemingway (tequila) – Golden (tequila) – Drugi Način (Beck's) scenarijem. Naravno da nije bilo šanse da na Balaševićev koncert idem bez Vesne, moje najbolje prijateljice i strastvene obožavateljice Panonskog mornara ali ipak sam Zoranu ovaj detalj prezentirala kao slučajnost...

Skoro dva desetljeća pjevušim Đoletovu poeziju i u nekim trenucima, njegove pjesme su se činile kao jedina prihvatljiva ideologija s kojom sam se mogla poistovjetiti i u kojoj sam se mogla pronaći. Bila sam potpuno zaluđena, opijena tom uglazbljenom patetikom, rimama i njegovim glasom. Putovala na koncerte kao prava predana obožavateljica. Sarajevo, Beograd, Ljubljana, Split, Zagreb, Pula... Još pokoji grad se tu zalomio u zadnjih dvadesetak godina. A onda, malo po malo, odbijajući to prihvatiti, shvatila sam da su njegovi koncerti dobro uvježbana predstava, posao, biznis, rutinska tezga (rekao bi Đorđe). Sad jebiga, jebite me, ali bila sam stvarno u tom filmu „Došao sam malo kod svojih“, rastapala bih se kod „Oprosti velika reko ali ja sam morao preko“ i svih ostalih parafraziranih pjesama od kojih on tako vješto pravi svoje male govore između pjesama, a sve prilagođeno gradu u kojem trenutno nastupa. Na kraju, poslije svih tih gradova i koncerata sam, razočarano, shvatila da to nije sušta istina, a ako i jest onda je ona samo usputna i u službi dobro uvježbanog show businessa. I jebi se Đole zato, eto!!! I da, ovo s filmom. Čini mi se da osobno nosi rolu s filmom do kina u kojem se prikazuje i odmah nakon predstave skida je s projektora i nosi u sef, ispod jastuka ili gdje li je već čuva... Da ne bi netko presinimio, da ne bi netko ovo, ono... Ili što li već opravdava tu paranoičnu ekskluzivu prikazivanja filma „Priča o Vasi Ladačkom“???

Sve to nije razlog da s vremena na vrijeme ne uživam u poeziji koju čovjek, neosporno, jako dobro piše. A katkad i dobro uglazbi. Galiciju smo do Sarajeva preslušali, ne znam, trideset puta, i svaki put su emocije u toj pjesmi toliko jake, gotovo opipljive... Vesna se, žarom istinske obožavateljice, sve do dvorane idealistički suprotstavljala svim gore izrečenim kritikama njezinog omiljenog pjevača. Ulazak u dvoranu bio je jako loše organiziran, stvorila se velika gužva koja je ljudska tijela natiskivala kroz malene prolaze. Koncert je bio upravo onakav kakav sam i očekivala i kakav sam gore i opisala. Iako mi se čini da se Đole u Sarajevu uvijek raznježi malo više i malo iskrenije... 

Imali smo karte za parter, nismo sjedili i noge su mi već bile spremne za horizontalni ili barem ugodniju varijaciju vertikalnog položaja, kad je Zoran rekao da idemo na after party. Kakav crni after party, umorne smo, gladne i žedne - zaplakale smo mu u minicama na sarajevskoj hladnoći. A ja sam mu na uho šapnula svoju viziju ostatka noći. Nije upalilo. Vodi nas na after i gotovo! Iznenadila sam se kad su ljudi u klubu i oko kluba počeli pozdravljati Zorana. Činilo se da poznaje dosta ljudi u Sarajevu. Upoznao nas je s manjim ali šarolikim društvom u klubu kojem nisam vidjela naziv i moram priznati da sam bila impresionirana, prije svega promjenom i odmakom od mostarskog frajerluka, ali i stilom i načinom na koji ovi momci i djevojke razgovaraju, šale se i, uopće, ponašaju se nekako građanskije, eto, moram se tako izraziti, a opet jako ležerno. Vesna je definitivno uživala, niti trena se nije odmakla od Nigela, tamnoputog Sudanca, prezgodnog inženjera nečega, a kad je svom engleskom dodala britanski naglasak, znala sam da je tequila je uklonila i zadnju kočnicu...

– Zar ovo nije bio after? – upitala me Vesna iskreno zbunjena, kad smo nakon kratkog druženja i brzopotezno ispijenih tequila, piva i viskija, krenuli u nečiji stan na after party.

Zoran se samo smiješio i pojačao klimu i muziku. 

U stanu Zoranovog prijatelja je očito sve bilo spremno za zabavu ovakvog tipa. Prigušena svjetla, centralno grijanje na maksimumu, svijeće, lagana muzika... Sjedili smo na velikim jastucima, pušili ogromni džoint (hašiš?) i slušali Louis Armstronga... Sve dok razgovor o ljubavi i poljupcima nije lagano zamirao, a parovi prešli s riječi na djela. Prije nego što smo Zoran i ja dosegli granicu izražavanja fizičke ljubavi pred drugim ljudima i povukli se u neku od soba, vidjela sam Vesnu kako preko glave skida majicu Nigelu – tamnoputom sudanskom ljepotanu. Kakvo tijelo! Tip je bio Apolon! Crni Apolon!

– Vesna će povaliti crnca – šapnula sam Zoranu dok sam skidala odjeću s njega, iako sam mislila reći Nigela.

– Malo tamne čokolade neće joj škoditi – Zoran je mislio da je svaki trenutak dobar za šalu, pa tako i onaj u kojem ga, u nečijem pretoplom stanu, u Sarajevu, u oblaku dima kanabisa, držim za kitu. Bijelu kitu...