Novi podaci o podrijetlu nobelovca Ive Andrića
Loza
OBJAVA: Subota, 6. rujna 2014. 14:04
IZVOR: Bljesak.info
AUTOR: Milo JUKIĆ*
Andrić BilješkaAndrić bilješkaAndrić BilješkaAndrić Bilješka
0
Andrić Bilješka
Andrić bilješka
Andrić Bilješka
Andrić Bilješka

Istraživanje Andrićeva podrijetla znatno je otežavala i činjenica da se radi o prilično čestom prezimenu...

Dosad se smatralo da je podrijetlo Ive Andrića od Andrića iz Čemernog u općini Ilijaš. U radu se, na osnovi uvida u stare i dosad neobrađene matice krštenih, vjenčanih i umrlih župe Sarajevo (1767.-1856.) dokazuje da Andrić nema veze s prezimenjacima koji su nekad živjeli u Čemernom nego da vodi podrijetlo od roda Mišić-Andrić iz sarajevskog naselja Zabrđe.

O podrijetlu Ive Andrića

U znanstvenoj literaturi, kao i u popularnim časopisima, mnogo je pisano o podrijetlu i korijenima nobelovca Ive Andrića, a tom temom najviše se bavio Miroslav Karaulac (1932.-2011.), srpski književnik i strastveni istraživač svega što je bilo vezano za Andrićevu biografiju i književni rad.

U biografskim prikazima Ive Andrića obično se kaže da je rođen 9. listopada 1892. godine u Travniku, u mahali Zenjak, blizu ulaza u Travnik iz pravca Sarajeva i Zenice, mada se to, po nekima, desilo u obližnjem Dolcu, gdje je njegova majka Katarina, rođena Pejić, toga dana bila u posjetu rodbini. Istog dana je kršten po tadašnjem travničkom župniku Juraju Pušeku, u maticu krštenih upisano je ime Ivan, a kum mu je bio Tadija Antunović, vlasnik kuće u kojoj je Andrić rođen i radni kolega njegovog oca Antuna.

Istraživanje Andrićeva podrijetla znatno je otežavala i činjenica da se radi o prilično čestom prezimenu koje se u prvom popisu katoličkog pučanstva na području BiH, koji je 1743. godine sačinio biskup Pavao Dragičević, spominje u brojnim mjestima na području Bosne i Hercegovine: u Smričanima kod Livna, u Prudima i Volujaku kod Jajca, u Zabrđu kod Kotor-Varoši, u Bistrici kod Fojnice, u Papratnici kod Žepča, u Dragunji kod Tuzle, u Bodežištu kod Brčkog, u Seoni u župi Bijela, u Donjem Teševu kod Kraljeve Sutjeske, u Vrancima kod Kreševa, te u Planini (danas Čemerno, općina Ilijaš) kod Sarajeva.Poznato je i sve što je bilo bitno, a vezano je za život Andrićeva oca Antuna: da je čitavog života bio sudski poslužitelj, zaposlen u tadašnjim pravosudnim institucijama, pošto je zanat izrađivača mlinova, kojim se njegova obitelj bavila prethodnih desetljeća, propao, te da je umro dok je još Ivo bio veoma mali. Isto vrijedi i za Andrićevu majku Katarinu.

 

O Ivinom djedu Anti (Antunu) i dosad se znalo ponešto, o čemu Karaulac piše u istom djelu. Sin je Nikole Mišića-Andrića iz Sarajevskog Polja i Ivke, rođ. Trogrlić iz Lepenice. Rođen je 15.VIII.1820. godine, istog dana ga je krstio tadašnji sarajevski župnik fra Mijo Nikolić, a kum mu je bio Nikola Dujmović iz obližnjeg naselja Doglodi. Godine 1844. tadašnji sarajevski župnik fra Ivan Musić vjenčao ga je sa Katarinom Pamuk, kćerkom Ivana iz Sarajeva i Mande, rođ. Milanović iz Rankovića, a kumovi su im bili Ivan Peco (kasnije često i Pecić), Sarajlija doseljen iz Kreševa, i Ivan Andrić iz Kreševa. Umro je 30.XII.1872. godine, i to, kako je navedeno, u 60. godini života, iako je stvarno imao nepune 53 godine.

Svi navedeni podaci nalaze se u matičnim knjigama župe Sarajevo, koje se i danas, budući da je sarajevsko područje sve do 1881. godine i uspostave redovite crkvene hijerarhije spadalo pod njegovu nadležnost, čuvaju u arhivi Franjevačkog samostana u Kreševu.

Povezanost tadašnjih sarajevskih Andrića s Kreševom vidljiva je i kroz razne druge segmente, između ostalog i po tome što su oba kuma spomenutog Antuna bili Kreševljaci: jedan (Ivan Andrić) za kojeg je navedeno da u to vrijeme živi u Kreševu i može se pretpostaviti da je s njim rodbinski povezan, dok je drugi drugi (Ivan Peco) u Sarajevo doselio upravo iz Kreševa, što je na mnogim mjestima u maticama izrijekom navedeno. I nekoliko drugih zapisa u maticama svjedoče o vezama Antuna Andrića s Kreševljacima, pa je, primjerice, 1840. godine, zajedno sa već spomenutim Ivanom Pecom, bio vjenčani kum Šimi Kulišu, sinu Ivana, doseljenog iz Kreševa, i Mariji Trogrlić iz kreševskog sela Crkvenjak, a Ivan Peco bio je 1846. godine i kršteni kum Nikoli Andriću, prvorođenom sinu Ante i Katarine, rođ. Pamuk, bratu Ivinog oca Ante.

Stvari postaju jasnije kad se zna podatak da je Ivan Peco, sin Ante Pecića iz Kreševa i Mande Anunović (Krištić), doseljen iz Kreševa, bio oženjen (vjenčali se 1824. godine) Marijom Mišić, kćerkom Nikole Mišića i Tomasije, rođ. Vidović iz Zabrđa.

Tu je i podatak da se Andrići vrlo rano prisutni u Kreševu, već u dvama najstarijim poznatim poimeničnim popisima bosanskih apostolskih vikara (biskupa): u popisu iz 1743. godine ima ih u Vrancima, selu udaljenom oko 2 kilometra od Kreševa, a 1768. godine i u samom Kreševu. I kasnije ih ima i u Vrancima i u Kreševu, kao i u Deževicama (od 1776.), Mratinićima (od 1805.) i Botunji (1813.), a neko vrijeme su predstavljali prilično brojan rod, pa se spominju posebne loze Andrića u kreševskom kraju: Andrići-Dunđeri (prvi put se spominje 1778.) i Andrići-Bucići (prvi put se spominje 1779.). Riječ dunđer dolazi iz perzijskog jezika i označava čovjeka koji je drvodjelja, tesar i zidar ujedno, koji ima znanje nekoliko zanata i sam je u stanju napraviti kuću. Općenito je to u Bosni izraz za čovjeka koji je sposoban i snalažljiv u raznim zanatima. Budući da je Antun bio zanatlija koji je pravio odlične mlinove za mljevenje kave, sve je ukazivalo na to bi njegovi mogli biti podrijetlom od kreševskih Andrića, tim više što je Kreševo u to doba, još od srednjovjekovlja, jedno od najznačajnijih zanatskih središta u Bosni i Hercegovini, i to upravo na planu obrade metala:

(…) čitavo Kreševo tada je bilo jedna velika kovačnica, pa ga neki nazivaju „Bosanski Ruhr“, a u malim kovačkim pogonima izrađuju se konjske ploče, čavli, brave, noževi, mlinovi za mljevenje kave(!), male lovačke puške i drugo, pa čak, i to već u drugoj polovici 18. stoljeća, i tako precizne izrađevine kao što su medicinske sprave.

 

I rod Pamuk (Pamukovića), kojem pripada Antunova žena Katarina, također je rano prisutan u Kreševu, već od 1797. godine, kada je u Kreševu kršten Mato Pamuković, sin Ivana i Anđe r. Marešević, nastanjenih u Kreševu, gdje se često spominju i narednih desetljeća.

Mnogo toga, dakle, upućivalo je na to da je podrijetlo Andrića u kreševskom kraju. Međutim, pretražujući veoma obimne matice tada velike župe Kreševo, ispostavilo se da imena Andrićevih predaka u dotad poznatim imenskim i prezimenskim kombinacijama nema ni u maticama krštenih, ni u maticama vjenčanih. Ni pretraga spomena Dunđera i Bucića nije dala rezultata, a kombinacije se nisu spominjale ni kod Ćorića iz sela Bukva kod Kreševa koji su također imali, a i danas imaju, nadimak Andrić.

Loza Mišića-Andrića u maticama župe Sarajevo

Pretraga matica župe Sarajevo (sačuvane od 1767. godine) rezultirala je informacijom o rodu Andrića kao razmjerno brojnom i nastanjenom najprije, od 1772. godine, u selu Crnotina (danas prigradsko naselje Bojnik), a prvoj polovici 19. stoljeća u tadašnjim selima, a danas također prigradskim sarajevskim naseljima Dvoru i Otesu (od 1832.), kao i u samom gradu (od 1833.).

Jedni Andrići živjeli su i na području Čemernog, koje je tada pripadalo župi Sarajevo, što je Miroslava Karaulca navelo da ustvrdi kako su “Andrićevi preci starinom iz jednog zaseoka na obroncima planine Čemerno, na samom rubu Sarajevskog polja.” Karaulac je, ne uzimajući u obzir tada česte migracije, kao i nekoliko velikih epidemija kuga, zaključio tako zbog podataka iz spomenutih biskupskih popisa. Naime, u izvještaju biskupa Pavla Dragićevića 1742. godine u selu Planina (danas župa Čemerno) živio je i Ivo Andrić sa devet članova obitelji, dok u popisu biskupa Marjana Bogdanovića iz 1768. godine.

“(…) vidimo da te godine u Sarajevu živi Andrija Andrić sa 13 članova porodice. Drugih Andrića, te godine, u Sarajevu nema, a vidimo da ih više nema ni u Čemernom. Andrići su, po svoj prilici, između ova dva vikarska obilaska župa prešli sa Sarajevskog polja u Sarajevo. Jer te godine, to su jedini Andrići u župi Sarajevo.

Karaulčevi podaci su, dakako, točni, no zaključak je pogrešan. Naime, pretragom podataka o sarajevskim Andrićima ispostavilo se da jedna grana inače vrlo brojnog roda Mišića ima nadimak Andrić, a daljnjom analizom došlo se i do toga da Antun Andrić, djed Ive Andrića, pripada upravo toj grani, odnosno da Andrići ne vuku podrijetlo ni od kreševskih, ni od Andrića iz Čemerna, nego od sarajevskih Mišića.

Naime, u matičnoj knjizi vjenčanih župe Sarajevo za 1806. godinu navedeno je da su se vjenčali Nikola, sin Andrije Mišića iz Zabrđa i Ruže, rođ. Naorevčić (Nahorevac), nastanjen u Zabrđu, i Tomasija (Toma), kći Stanislava Vidovića iz Bara i Ane, rođ. Tomić, iz Dvora. Vjenčao ih je tadašnji sarajevski župnik fra Juro Marešević, a kumovi su bili Stjepan Konjicić iz Dvora i Petar Mišković iz Zabrđa. Tomasija je umrla 1815. godine u 30. godini života, gotovo sigurno od kuge, koja je te godine strašno harala cijelom Bosnom, pa se Nikola već 1816. godine oženio Ivkom, kćerkom Petra Trogrlića i Marte, rođ. Olujić, nastanjenih u Lepenici (općina Kiseljak). To su isti oni Petar Trogrlić i Marta Olujić koji se navode kao roditelji Ivke, supruge Nikole Andrića, oca Ivinog djeda Antuna. Nikola Mišića alias Andrić, kako je zapisano u matici umrlih, umro je 1832. godine u, kako stoji, 45. godini života, što je netočan podatak, budući da je rođen 1789. godine, što znači da je umro u 43. godini.

Krajem iste godine kad je umro Nikola Mišić alias Andrić još jednom je navedeno da su Andrići jedna loza brojnog roda Mišića, i to na krštenju Stjepana, sina Mate Kujundžića alias Konjicije iz Otesa i Marije Kukuruz (drugačije Tapailović), kada je kum bio Petar Mišić alias Andrić. Ta varijanta se navodi još neko vrijeme nakon toga, da bi se uskoro za tu lozu Mišića ustalilo prezime Andrić.

Nadimak Andrić spomenuta je loza Mišića dobila, dakako, po Nikolinom ocu Andriji Mišiću, prapradjedu Ive Andrića. Vjerojatno se radilo o čelniku porodične zadruge, što je često bio motiv za stvaranje obiteljskih nadimaka jedne loze koji su kasnije prelazili u prezimena.

Andrija Mišić umro je 2.IV.1826. godine, a u bilješci o smrti navedeno je da je imao „oko 85 godina“, što govori da je mogao biti rođen 1741. ili 1742. godine, a matice iz tog razdoblja nisu sačuvane. Prvi put se oženio 1770. godine, i to Klarom Čejvan (Milinković) iz obližnjeg sarajevskog naselja Osik (danas Osjek). Vjenčao ih je tadašnji sarajevski župnik fra Franjo Božić, a kumovi su bili Božo Bajkušić i Nikola Mišić. S Klarom je Nikola dobio Luku (1771.), Ivku (1772.), Katarinu (1776.), i Petra (1779.), a nakon što je Klara umrla u epidemiji kuge 1784. godine, oženio se Ružom Nahorevac, s kojom je dobio Petra (1786.) te Nikolu (1789.), Ivinog pradjeda. Ruža Nahorevac također je bila udovica, prije udana za Iliju Kojanovića, koji je umro 1777. godine, i s njim je dobila troje djece. Umrla je 1806. godine u 60. godini života.

Andrijin otac vjerojatno je bio Petar Mišić, koji se spominje u Dragićevićevom popisu iz 1743. godine kao jedini domaćin s tim prezimenom na sarajevskom području, a također i u popisu biskupa Bogdanovića iz 1768. godine. Ipak, s obzirom na podatak da se 1776. godine za Marijana Bakračevića iz Otesa udala Katarina, kći Natalisa (Bože) Mišića, da su u maticama krštenih, počevši od 1768. godine, navedena krštenja djece Ivana Bagarića i Marije, također kćerke Natalisa (Bože) Mišića, te da je 1784. godine zabilježeno vjenčanje Marka, sina Natalisa (Bože) Mišića i Ivke, rođ. Gadžić, sa Marijom Vujičić, nije isključeno ni da je Andrijin otac zvao Božo, koji je gotovo sigurno bio Petrov brat. S obzirom na činjenicu da je većina obitelji tada živjela u zadrugama, najčešće u jednoj kući, Dragićević je u svoj popis uvrstio samo najstarijeg člana, domaćina zadruge, a to je tada očito bio Petar Mišić. Božina smrt nije zabilježena u maticama umrlih, što govori da je umro prije 1769. godine, kada je matica započeta, pa je nemoguće ustanoviti približnu godinu njegovog rođenja.

Pogreške u Karaulčevom prikazu Andrićevog podrijetla

Osim tvrdnje da Andrićevi preci potječu od Andrića sa Čemernog (Planine) i zaključaka proisteklih iz toga, u Karaulčevom prikazu podrijetla Andrića potkrale su se i neke druge greške.

 

U prvom redu se to odnosi na Karaulčevu tvrdnju da je Andrićev čukundjed Petar 1865. godine darovao sarajevskoj katoličkoj župi svoj dućan u bravadžiluku, te da je Andrićev pradjed Andrija, s nadimkom Poljaš, 1872. godine ostavio crkvi kuću kod drvenog mosta i dućan u Bravadžiluku. Točno je da su Andrići bili vješti majstori i imali svoje dućane, no spomenuti Petar i Andrija nikako nisu mogli biti Andrićevi preci sa istim imenima, nego neki drugi iz tada brojnog roda Andrića. Petar Mišić (Andrić), Ivin čukundjed, umro je davno prije toga, a Andrija Mišić (Andrić), Ivin prapradjed umro je također mnogo prije, 1826. godine.

Petar kojeg spominje Karaulac također je bio iz loze Mišića-Andrića, što je izrijekom navedeno, ali se radilo o Petru oženjenom Lucijom, rođenom Ljoljić. Dvije su osobe s imenom Andrija koje se u to doba spominju i o kojima se moglo raditi, no nijedna od njih nije Andrićev pradjed. Jedan Andrija Andrić uopće nije pripadao lozi Mišića-Andrića, nego Andrićima koji su, kako je u maticama više puta izrijekom naglašeno, u Sarajevo doselili iz Vareša. Spomenuti Andrija, sin Mate Andrića iz Vareša i Katarine, rođ. Jakišić iz Očevije, bio je oženjen Jelenom, kćerkom Nikole Kujundžića iz Travnika i Anđe Elezović iz Sarajeva (vjenčali se 1833. godine). Drugi Andrija Andrić bio je sin Ante Andrića iz Polja i Lucije Marković iz Kiseljaka, a 1849. godine se vjenčao sa Anđom, kćerkom Ivana Pamuka iz Sarajeva i Mande Milanović iz Travnika, rođenom sestrom Katarine, žene Ivinog djeda Antuna. U matici umrlih je upravo 1872. godine navedeno da je u 44. godini života umro Andrija Andrić, no drugih detalja nema, pa ne znamo o kojem od navedene dvojice se radi.

Poznato je da je na Tridentskom koncilu (1545.-1563.) određeno da se djeci mogu davati samo svetačka imena, pa se u maticama iz tog razdoblja vrti ukrug petnaestak muških i isto toliko ženskih imena, što je i Karaulca odvelo na krivi trag.
Vjerojatno se ipak radi o drugospomenutom Andriji, na što ukazuje nadimak Poljaš, koji su, međutim, imali svi Andrići iz Zabrđa. Naime, Zabrđe je (većina Andrića živjeli su tu i nakon što su stekli dućane u Sarajevu) često tretirano kao dio Sarajevskog Polja. Od toponima Polje mogao je doći i nadimak Poljaš, no tog nadimka nema nigdje u maticama kreševskog samostana, gdje ga Karaulac navodno pronalazi, iako, za razliku od drugih podataka koje iznosi, za to ne navodi nikakav izvor. U kreševskim maticama se spominju slična prezimena Poljaković (Poljak) i Poljko, ali nijedan od njih nema veze s Andrićima, koji su, kako je već rečeno, u Kreševu imali nadimke Bucić i Dunđer i nemaju nikakve veze sa lozom Andrića (Mišića) kojoj pripada Ivo Andrić. Nadimak Poljaš spominje se jedino u maticama sarajevske župe, i to ne u onim najstarijim, nego prvi put tek 1852. godine, kada je krštena Marija, kći nobelovčevog djeda Ante Andrića sive Poljaša i Katarine, rođ. Pamuković.

O sarajevskim Mišićima

Prema prezentiranim dokumentima nema više nikakve dvojbe da loza Ive Andrića pripada sarajevskom rodu Mišića, pa ćemo ukratko predstaviti taj rod.
Jedna obitelj Mišića, obitelj vjerojatnog Andrićevog prapradjeda Petra, kako je već rečeno, navodi se i u najstarijem poznatom poimeničnom popisu katolika u BiH, onom iz 1743. godine, kada broji šest odraslih osoba i jedno dijete. Ista obitelj se navodi i u drugom poznatom popisu, onom iz 1768. godine, ali tada sa 14 članova, dvostruko više nego u prethodnom. Dok je u prvom popisu navedeno da Mišići žive „in Campo“ (u Polju), u drugom popisu je precizirano da žive u Zabrđu, gdje su jedina katolička obitelj u to doba.

Nakon biskupskih popisa brojnost Mišića stalno raste, a donekle taj rast zaustavljaju jedino epidemije kuge. Ne zna se koliko je Mišića pomrlo u epidemiji iz 1765. godine, no poznat je podatak da je u narednoj epidemiji, onoj iz 1783. godine, umrlo četvero Mišića: Katarina (13), Stjepan (13), Mijo (12) i još jedna Katarina (24). Treba reći da je nalet kuge bio takav da je nekih obitelji potpuno nestalo, a u nekima je pomrlo i po desetero čeljadi u nekoliko dana, pa se s tog aspekta može govoriti samo o usporavanju rasta brojnosti Mišića. Sljedeća epidemija, ona iz 1815. godine Mišiće je gotovo prepolovila, budući da je u popisu umrlih navedeno čak 11 osoba iz roda Mišića.

Zabrđe je prvih desetljeća stalno navođeno kao jedino mjesto boravka Mišića, a i kasnije će ostati glavno na tom planu. Prvog Mišića izvan Zabrđa nalazimo 1793. godine u Doglodima, a radi se o Marku, oženjenom Marijom, rođ. Vujičić; oni su te godine dobili kćerku Katarinu, a u bilješci o krštenju stoji da su Marko i Marija u Doglode stigli iz Bara Potom se 1806. godine u Otesu navode Petar Mišić i Katarina, rođ. Kevulj, ali se ta obitelj kasnije vraća u Zabrđe. Kasnije se neki od Mišića nastanjuju i u Nedžarićima, Azićima i Dvoru, ali je glavnina i dalje u Zabrđu.
I nakon izdvajanja loze od koje su nastali Mišić-Andrići, preostali Mišići zadržavaju staro prezime i još dugo predstavljaju vrlo brojan rod, a i danas ih ima u Sarajevu.
Treba reći da se prezime Mišić ponekad navodi i na Čemernu (Planini), odnosno u tamošnjim selima, no ti Mišići, kako se vidi iz brojnih upisa, pripadaju rodu Mišinovića (Mižinovića), doseljenih iz Oćevije, iz vareškog kraja.

*tekst objavljen u časopisu za hrvatski jezik, književnost i kulturu - Croatica