Ilirska Bistrica – Kad zaspiš u jednoj državi, a probudiš se u drugoj

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dvorca i ostalog u sklopu starog grada neću se nagledati. Može se do ulaza, vidjeti kameni grb iznad gradskih vrata, proviriti kroz prozorčić uklopljen u vrata...

Staro mestno jedro, kaže pogolema tabla u dijelu Ilirske Bistrice koji je nekad predstavljao centar grada. Na to da se tu nalazilo sve što je vrijedilo i da su tu živjeli svi koji su nekad imali i mogli, podsjeća desetak-petnaest katnica raznolikih arhitektonskih stilova, ispomiješanih već prema ukusu ondašnjih gazda, pa je poneki pilastar ili luk možda zasjeo i gdje mu nije baš pravo mjesto, ali ako se kanimo sitničavosti, može se konstatirati da ima ljepote i da se ima što vidjeti.

Stari dio je, međutim, umrtvljen, trom, sanjiv, možda i mamuran od nekadašnjeg, kad je ovdje predstavljao sve i svja, a grad se odmetnuo i okrenuo se širiti na drugu stranu, oko ceste ka Ljubljani i obližnjeg križanja, koje na neki način predstavlja postupno i neprimijetno stvorenu granicu starog i novog. To je nekad bilo selo Trnovo, ali se vremenom spojilo s gradom i postalo njegov dio. Umiješala su se među stare lijepe kuće i poneka ruševina, ali i Hodnikov mlin. Uveliko ga se reklamira po internetu i u turističkim prospektima Ilirske Bistrice i sve bi to bilo u redu da nije zaključan. Tako mu se moram prikrasti sa stražnje strane, pored živom ogradom uokvirenog korita rječice Reke. Jest da se od mlina vidi samo nadstrešnica sa minijaturnim crvenim kolima punim cvijeća i, na zidu, zbirkom starog alata, svakovrsnog, ne samo mlinarskog, ali i to je puno bolje od onog što se može vidjeti kroz ključaonicu. Stotinjak metara dalje u oči mi se zadjene siva metalna kutija. Ne znam što bi moglo biti u njoj, ali likove na dvjema bočnim stranama poznajem otkad sam se rodio, samo što pojma nisam imao da se kod Slovenaca Duško Dugouško alias Zekoslav Mrkva zove Zajček Dolgoušček, a Miki Maus Miki Miška. Na kutiji je katanac - danas su, dakle, obojica u zatvoru ??

U blizini je, na samom rubu starog dijela grada, i ono što je nekad, današnjim rječnikom kazano, predstavljalo industrijsku zonu: tužne sive zgrade, napuštene, polupanih prozora. U blizini i mala stambena zgrada, zovu je Vencinova kuća, također napuštena, a kroz prozore se vidi samo krš; na zidu joj šestostrana ploča, a na njoj zlatopisni spomen na Antona Žnideršića, preporoditelja slovenskog pčelarstva. Po njemu se, vidjet ću kasnije, zove i gradska osnovna škola, a ima i svoju ulicu.   

Sredovječni čovjek u radnom odijelu znatiželjno gleda za mnom, a onda prilazi i raspituje se što snimam. Zove se Ivo Čekada, a čim izgovori ime, na umu mi je brojna obitelj Čekada koja je živjela u Kreševu; iz nje je i skopsko-prizrenski biskup, neko vrijeme upravitelj Banjolučke biskupije i, potom, vrhobosanski nadbiskup Smiljan Franjo (1902.-1976.), dobitnik izraelskog priznanja „Pravednik među narodima“ za spašavanje Židova u Skopju tijekom Drugog svjetskog rata. Ivo nije čuo za slavnog mu prezimenjaka, a meni je važnije da je krenuo ka izvoru, on i kolega danas tamo farbaju klupe za izletnike i šetače, pa će me odvesti i pokazati mi izvor Reke, zbog čega sam manje-više i zalutao do posljednjih kuća, očekujući da negdje vidim tablu ili putokaz. Na fotografijama je, naime, izvor prekrasan, voda iz ogromnog kamenja pršti na sve strane, nešto kao slovenska Kravica ili Plitvice u malom. Eh, ali to je tako kad ima kiša, a kad nema... Onda je tu samo kamenje prekriveno mahovinom; šta mogu nego zamisliti vodu, a jedino to preostaje i čitateljima putopisa, barem dok opet jednom ne potrefim u ovaj kraj. Negdje usput nalazi se i slap Sušec, ali, pošto vode uopće nema, nema ni slapa. E, da, ono jedro s table... Nije Reka plovna ni za papirnate čamčiće, a jedro je slovenski naziv za (staru gradsku) jezgru.

Ivo mi priča o tužnoj slici industrijske zone: nekad je tu prilično ljudi zaraživalo kruh svagdanji, a onda se koješta „preko noći“ promijenilo, državne tvrtke su propale i... I to je to. Socijalistička vlast, kaže -a slično ću čuti i od drugih -gotovo ništa nije ulagala u ovaj kraj; jedino što su napravili bilo je da 1945. godine otmu od onih koji su imali, a imali su isti oni čije kuće sam spomenuo. Kako došlo, tako i nestalo ili je bolja ona oteto - prokleto.

Ilirska Bistrica nekad je predstavljala industrijsko područje, a mlinovi i pilane spominju se još prije nekoliko stoljeća. Blizu su i Trst i Rijeka, dvije velike luke, pa se imalo gdje i prodati, pogotovo nakon što je, u drugoj polovici 19. stoljeća, izgrađena željeznička pruga. I ono najvažnije: do završetka Drugog svjetskog rata ovo je bio dio Italije i zvalo se Villa del Nevoso,ali tako to biva – zaspi čovjek u jednoj državi, probudi se u drugoj i potpuno drugačijoj, a nikud se nije maknuo, samo se malkice uspavao. 

U ovom dijelu grada je i crkva svetog Jurja iz 1752. godine, u koju, iako nije prazna, neću ući. Obilazeći, naime, oko nje i uzalud upirući u zaključana vrata, cijelo vrijeme čujem kako je neko razigrao orgulje i ne popušta. Neko vrijeme uživam u varijacijama na temu X, koja mi i nije baš previše nalik na sakralnu, gledajući kroz staklo na ulazu ponutricu crkve sa dva kamena barokna oltara, u odnosu na glavni smještena pod pomalo neuobičajenim kutom. Vidim i freske Toneta Kralja i Gospu Bezmadežnu, odnosno Djevicu Mariju, koju je je izradio France Goršet, ali koja mi fajda kad se unutra ne može.

Na susjednom brdu, spojenom s gradom, povelik je kompleks zgrada, za koji ću pomisliti da je dvorac i da ću tamo vidjeti štošta zanimljivog, ali je moja pretpostavka neutemeljena – radi se o vojnim zgradama, a takva mjesta radije preskačem. Gore negdje je i jedan od monumentalnijih partizanskih spomenika, podignut 1965. godine po nacrtu i ideji slovenskog kipara Janeza Lenassija.

U potrazi za informacijama svraćam i u Knjižnicu Makse Samsa na starom gradskom trgu, koji i danas nosi naziv po maršalu Titu. Knjižničarka Tamara Hrabar i njena kolegica uspješno odrađuju ulogu turističko-informativnog centra, smještenog daleko, u novom dijelu grada, objašnjavajući gdje se što zanimljivo nalazi, iz kojeg razdoblja potječe, šta je otvoreno i dostupno, a šta pod ključem. Jedini način da im zahvalim jest da se sjetim da sam ja i nekakav pisac i da mi je auto parkiran svega pedesetak metara dalje pa, ne budi mi mrsko, donosim nekoliko svojih knjiga i darujem ih knjižnici. Djeluje mi da je knjižničarkama pravo drago, ne zbog knjiga, imaju ih toliko da ih na stalažici pored ulaza stoji dvadesetak i uz njih natpis „Vzemi me s seboj“, već što se, eto, iz čista mira na vratima stvorio neki koji je izdaleka došao pisati o njihovom mjestu i k tomu još je, da prostiš, pisac.

Vzemi me s seboj

Dok snimam sivi partizanski spomenik na trgu s teško čitljivim natpisom, ka knjižnici stižu đaci prvaci i njihove učiteljice. Fino je znati da će i novi naraštaji znati što je knjiga – hajd' znaj, možda će ih neko nekad još i čitati ??

Usput prema novom dijelu grada sve je manje sivila, a sve više fasda živih boja. Oko križanja, uz glavnu cestu, smjestio se novi gradski centar, kojim dominiraju dvije građevine: jedna je zgrada Općine, sagrađena prije osamdesetak godina u gotskom neobeneškom stilu s arkadnim pročeljem, prilično rijetko zastupljenom u ovim krajevima, a druga, samo koju godinu starija, nekadašnja je vila kneza Schönburg-Waldenburga. I ona spada u folder pod naslovom „oteto“, a danas je u njoj sjedište Okružnog suda. Na jednom od zidova, na najistaknutijem mjestu, prema ulici, spomen-ploča trima partizanskim brigadama koje su „oslobodile“ grad.

Oko vile je lijepo uređen park s bistom Nade, kćerke narodnog heroja Staneta Žagara, sekretarke SKOJ-a 3. prekomorske udarne brigade, poginule 20. godini u borbama za Knin. Do prije 17 godina čitav park je nosio ime upravo po Nadi Žagar, a onda su joj ostavili samo dio uz vilu, dok je drugi dio, preko ceste, iza općinske vijećnice, službeno nazvan po Viliju Kindleru, inicijatoru uređenja i pretvaranja u park nekad zapuštenog močvarnog zemljišta, gdje sada, uz ostalo, raste čak 110 različitih biljnih vrsta, od čega 45 crnogoričnih i 65 bjelogoričnih, među njima i neke za koja se prije nije ni slutilo da mogu opstati u ovom kraju. Tako je, eto, Nada Žagar neplanski završila u botaničkom vrtu.

I to je otprilike to u samom gradu, ali se mora dodati i druga crkva, posvećena svetom Petru, smještena na dominantnom brdu koje natkriljuje i stari i novi dio grada. Ona je otvorena, štoviše, u toku je misa, a pošto je blagdan Tijelova, klupe su dobro ispunjene. Sredovječni župnik pitomog lica razlaže kako je nastalo i počelo se slaviti Tijelovo, a ja se za to vrijeme, sam sebi nalikujući na uljeza, šunjam kako bih napravio fotografije gotičkog prezbiterija sa slikom sveca zaštitnika, sve očekujući da će svećenik prekinuti propovijed i pred svima me zapitatu što ja tu radim. I svi će onda gledati u mene, a ja, kud ću onda, što da mu kažem?! Dok čekam, ne gubim vrijeme već snimam i prekrasne pomoćne oltare i vrlo zanimljiv i živopisan put križa, detalje u bočnim kapelama, originalan plavobijeli strop sa stiliziranim križevima i još svašta nešto.

Na misi u crkvi svetog Petra

Ne znam otkad datira crkvanego tek da je 1960. godine nadozidana, ali je očito stara, na što ukazuju grobovi ispred ulaza, među kojima jedan, s bogato isklesanim grbom, nekog barona Josepha de Lazarina, potječe iz 1822. godine, makar okolo ima i starijih, ali s tekstovima na nečitkoj latinštini. Posvud oko crkve su grobovi, a mnogi su, naročito oni u ogradnom zidu, prava remek djela klesarstva. Uz crkveni zid, na počasno mjestu, i jedan koga sam već upoznao: Anton Žnideršič „leži i spi“, moleći Gospoda da mu pomogne „da prebiva varno“. Tu su i bogato izvedeni spomenici i grobnice Hodnika, onih čiji mlin je danas zaključan, a i mnoga prezimena čiji spomen izaziva pitanja. Recimo grobnica obitelji Stadler, njih osmoro, iz Zarečije, kako stoji na spomeniku, ili obitelji Jenko. I da, nisam znao da je obitelj na slovenščini družina i zvuči mi pomalo šaljivo, makar znam da groblje, nijedno, nije mjesto za šale. 

Iz grada ću u drugi grad, samo što je taj srednjovjekovni. Zove se Prem. Prije toga moram reći da sam, i prije dolaska u Ilirsku Bistricu, planirao vidjeti ostatke drugog srednjovjekovnog grada, Gotnika, koji se, kažu knjige, nalazi iznad sela Zabičani. Selo je lako naći, blizu je grada, ali me mještani odvraćaju od nauma: nema se, kažu, gore, na brdu, što vidjeti, nešto malo zidina i kamenja zaraslih u travu, sama huda ruševina, a nema ni označenog puta. Slično ću se provesti i s gradom Novim iznad Krasa, a ostataka srednjovjekovnih utvrda ima na još nekoliko mjesta, ali – oko tog se svi slažu – ne vrijede vrludanja po okolnim brdima.

Prem je, eto, sačuvan, a na nekadašnje srednjovjekovne kule se nastavlja naselje, pravo rečeno selo, najstandardnije što može biti, sa kamenim štalama po čijim su zidovima povješane ljestve, stožine, podvori, lanci, alatke za košenje i kupljenje sijena...Života ima, mada je jasno da stanovnika nema puno. U selu, ne mnogo drugačija od drugih, i rodna kuća pjesnika Dragotina Kettea (1876.-1899.), jednog od, kažu kritičari, stupova slovenskog književnog modernizma. Umro u 23. godini od tuberkuloze, a prije toga stigao osnovati literarno đačko društvo „Zadruga“, završiti fakultet, vidjeti zatvora, naučiti četiri strana jezika i – zaljubiti se. Kako? Nesretno, kako se valjda pjesnici jedino i znaju zaljubiti. Šta je bilo s Angelom Smola, kojoj je napisao najbolje pjesme, ne znam, ali sam pjesme čitao još kao srednjoškolac – bijela knjiga nekog beogradskog izdavača, ako se dobro sjećam, na bjelini korice samo pjesnikovo ime i prezime. Na kući, koja je kasnije preuređena u školsku zgradu, spomen-ploča Ketteu, a unutra mali postav vezan za pjesnika koji je – i to treba spomenuti – ovdje samo rođen, a obitelj je malo nakon toga odselila sa Prema.

Rodna kuća Dragotina Kettea

Prem ima dva dijela i dobro se vidi iz doline, sa svih strana. Ketteova kuća se s tih točki ne vidi, ali se vide romanička župna crkva svete Helene na jednom te dvorac Prem na drugom kraju brda. Inače se Prem prvi put spominje još 1213. godine, a prije nekoliko desetljeća proglašen je spomenikom kulture. Nažalost je, osim svega, poznat i kao mjesto s nekoliko masovnih grobnica s kraja Drugog svjetskog rata.

Grobnice se nalaze blizu crkve u koju me, kroz sakristijska vrata, pušta postariji zbunjeni čovjek koji tu danas nešto majstoriše, inače od ulaska ne bi bilo ništa. A vrijedi ući, kao i u valjda svaku građevinu koja potječe iz 17. stoljeća. Kupole su joj oslikane, zanimljiva kamena krstionica ima dva pregratka, što drugdje ne vidjeh, a na bočnoj strani lađe postavljena je nečija umjetnička slika zimskog Prema. Pri dnu crkve metalni kotlić s posvećenom vodom, na njemu kutija za milodare namijenjene misionarskim postajama i tamošnjim siromasima, a pored njih kip rimskog ratnika s mačem: jest se otkrenuo od kutije za milodare pa k'o fole ne vidi, al' hajd' ne ubaci euro-dva! ??Dobar dio crkvenih umjetnina „nevidljiv“ je, pošto traje obnova, pa je mnogo zidova, uključujući i one s bočnim oltarima, prekriveno zaštitnim platnima i skelama. Sreća pa se radi, jer su na mnogim mjestima, pogotovo na koru, iza orgulja, vidljive naprsline.

Ispred glavnog ulaza još jedna spomen-ploča: na Premu je na Dan Republike, i to upravo 1943. godine, rođen pjesnik, prevoditelj i filozof Vili Stegu, inače svećenik. Umro 1989. godine. Zašto ploča nije negdje u selu, već na crkvi, hajd' (im) znaj.

I grobljanske arkade stare su tri stoljeća, ali jedno groblje već opisah, nema smisla da opet počnem. Ipak, da ne odoh u Prem, nisam siguran da bih – mada ne sumnjam da toga ima u nekim drugim državama –ikad doznao da postoje i automati za svijeće; izdaleka se zapitah šta će na groblju automat za kavu, a onda vidjeh – ubaci euro za ovakvu, euro i pol  za malo bolju svijeću, dva za još bolju... Baš svašta.

Uzalud lupam alkom

Dvorca i ostalog u sklopu starog grada neću se nagledati. Može se do ulaza, vidjeti kameni grb iznad gradskih vrata, proviriti kroz prozorčić uklopljen u vrata, baciti pogled na popločanu kamenu stazu u travi i uzalud „zvoniti“ masivnim željeznim alkama – nema nikog ko bi otvorio. Šmrc...

Pa se pozdraviti s Premom i čitavim ilirskobistričkim područjem, koji tren zastati dolje, u podgradskom naselju Dolnja Bitnja, pred ruševnom kućom još jednog ovdašnjeg velikana, pisca i publicista Ive Grahora, umrlog u zloglasnom Dachauu i - staviti točku. Ilirska Bistrico, doviđenja!

Više pročitajte u rubrici ''PUTUJTE S NAMA''.