Klizna situacija

Zna li lijeva šta radi lijeva

Kolumna / Kolumne | 10. 02. 2017. u 09:40 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine je, zvanično, najnevjerovatnija politička organizacija u zemlji u kojoj je inače sve moguće. Profesionalni opozicionari kojima su dva izleta u vlast umalo došla glave – a i nama s njima – odlučili su da, u trenutku u kojem se politički život Federacije svodi na strateško i obostrano korisno natezanje između Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića, budu sami sebi oporba. Usput je jedan dio visokopozicioniranih članova pokazao i kako je zagledan u vječnost, odnosno da ih ne zanimaju rješenja problema do kojih je moguće doći za ovog vijeka.

Dugoročno, jako dugoročno, Republika Srpska će teritorijalno biti upravo ovakva kakva je i jedina bitna promjena do koje u njoj može doći u dogledno vrijeme – dogledno kod nas podrazumijeva decenije – jeste vezana za položaj Bošnjaka i Hrvata u tom entitetu u kojem su, ako imaju sreće, građani drugog, a malo češće osmog reda.

Dugoročno, jedini dio BiH gdje uopće može doći do nekakvih promjena bez da se uhvatimo za puške je Federacija, u kojoj su bošnjačko-hrvatski odnosi u stanju hronične napetosti zahvaljujući čemu je i moguć mafijaški koncept podjele teritorija i prihoda. Kao nema formalnih granica između teritorija pod kontrolom jednih ili drugih, ali se u svako doba dana i noći zna i šta je čije i ko je tu capo di tutti capi. Je li, da pojasnimo, sve Bakirovo ili je sve Draganovo.
U takvoj situaciji, u kojoj dvije najjače stranke, SDA i HDZ, da parfraziramo Izetbegovića, ali onog starijeg, do podne ništa ne nude, a od podne ništa ne prihvataju, nekakav Odbor SDP-a BiH za reformu ustava i ustavna pitanja, kojim predsjedava vazda rumeni Denis Bećirević, predlaže preustroj BiH u državu četiri regije i sa jednim predsjednikom; što je moguće i ostvarivo tačno koliko i pripajanje Bosne i Hercegovine Trinidadu i Tobagu, seljenje Bijele kuće u strogi centar Kalesije i Kremlja u Posušje ili oko Tomislavgrada.

Zagovarajući neostvarivo, Denis Bećirević tek uspijeva zaglušiti zanimljivu, jasno obrazloženu i sa realnošću povezanu inicijativu svog stranačkog kolege i bivšeg kandidata za predsjednika SDP-a, Jasmina Imamovića, kojem je, čisto da se podsjetimo, i prije, uz svesrdnu pomoć maštovitog štetočine Envera Bijedića, radio o glavi svakom zgodnom prilikom.

Tuzlanski gradonačelnik, za razliku od 2010. godine kada je ukidanje kantona smatrao jednim od načina spašavanja od ekonomskog kolapsa, ne bježi od činjenice da većina Hrvata, za razliku od većine Bošnjaka, upravo u postojanju tih istih kantona vidi oblik zaštite od daljnje centralizacije i pratećih posljedica. On, međutim, nudi model u kojem kantoni postaju regije – sa granicama identičnim današnjim – bez zakonodavne i izvršne vlasti, ali svaki, baš svaki, sa osiguranim ministrom u Vladi Federacije, koji bi, osim kada sastanči, i stolovao u svom kantonu. Naravno, ne bi ga postavljao niko drugi nego žitelji nekog kantona, čime se suspendira mogućnost uskraćivanja prava proizašlih iz konstitutivnosti naroda, a otvara ona da jedna etnička grupa skonta kako je najbolje da je zastupa pripadnik takozvanog manjinskog naroda u kantonu tom i tom.

Istovremeno, uštede koje bi se ostvarile nestankom stotina ministara, premijera i zastupnika, popravile bi ekonomsku situaciju u gradovima i općinama. U prevodu: umjesto da Travnik ili Orašje hrane glomazni aparat, ono što su u njega bacali zadržavali bi za sebe i svoje žitelje.
Osim toga, Imamović predlaže i uklidanje različitih fondova koje svaki kanton ima, te stvaranje po jednog, ali uz obavezu da i u njemu svi kantoni imaju predstavnike i da svakom sjedište bude u nekom od gradova koji nisu Sarajevo i Mostar.

„Kada su u pitanju rashodi zdravstvenog fonda po osobi, u Sarajevu imate 800 KM, a u Novom Travniku 369. Nije suština da se smanji, neka ide na hiljadu, ali neka se i u ostalim gradovima podigne... Imali biste nevjerovatne uštede u proračunu Federacije i opština unutar nje. Finansijski bismo bili za 2,5 puta bogatiji. Potrebno je da idemo na istinsku decentralizaciju. Ako vaš grad ima duplo veći budžet lakše vam je ostvariti prava. Imate dijelova Federacije iz kojih na ovaj način kakav imamo, nikada nećete imati ministra u Vladi Federacije. Potrebna je ravnopravna regionalna zastupljenost bez obzira na naciju i u kojem dijelu žive. Nama treba prijedlog a prijedlog je da se za svakoga napravi najbolje“, kazao je, između ostalog, Imamović na n1 televiziji, ali i dodao: „Očekujem jači otpor od Bošnjaka. U ovih 11 premijera i ministara, fondova, najviše je Bošnjaka unutar njih i najviše je onih koji su u SDA“.

Bilo bi suludo tvrditi da je ideja Jasmina Imamovića o preuređenju Federacije savršena, da nema prostora za razgovore, korekcije, prilaogođavanja, analize... No, isto bi tako bilo nepošteno kazati kako nije važna - i to iz niza razloga. Prije svega, bosanskohercegovačka politička scena je mjesto na kojem, kako bi kazao Abdulah Sidran, za svako rješenje postoji problem. Zatim, dvije najdugovječnije vladajuće stranke, SDA i HDZ, uglavnom troše vrijeme na smišljanje načina izigravanja onih drugih, bez obzira na cijenu. (Uostalom, sve silne ministre, savjetnike, članove komisija, eksperte opće prakse i koordinatore kontinuiranog zajebavanja, postavljane isključivo na osnovu podobnosti i rodbinskih veza, svakako mi plaćamo.)

Na kraju, a zapravo je najvažnije, Imamoviću koncept nisu napravili niti u nekoj od stranih ambasada, niti on polazi od maksimalističkih zahtjeva u kojima nema ni milimetra prostora za odstupanje od još jednog, naravno uzaludnog, pokušaja da se mir iskoristi kao nastavak rata drugim sredstvima. Samo što to trebaju shvatiti i neki od njegovih stranačkih kolega, pa ako mu ne misle pomoći, da onda barem ne smetaju i otvore priliku za razgovor, kakav – takav, o tome šta možemo popraviti, a ne kako bi, kada, čime i zašto tačno mogli malo zaratiti.

Kopirati
Drag cursor here to close