Vlast nema dovoljno za pekmeza

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Postoji tako zemlja u kojoj vlast, na jednoj od bezbroj razina, bez imalo drhtaja u glasu kaže za sebe da je dobra i da oni koji govore drugačije ne znaju što govore.

Za sva zapinjanja u vladanju potom optužuje vlast prije sebe. Dogodi se često, gotovo uvijek, da vlast dok vlada i bivše vladare iz svojih redova proglašava krivcima. Znaju, valjda, i jedni i drugi da u zemlji, koja eto takva postoji, nakon jedne razine, slijedi viša razina i da se odgovornost za neučinjeno i za zapinjanje zapečati nekom drugom foteljom.

Kritike kojoj je izložena, vlast hladno stavlja u koš s neistomišljenicima i neprijateljima pa se zaogrće plaštem nedodirljivosti i penje u visine ma koliko pričala da je s obje noge čvrsto na zemlji.

Ne brine vlast što je nerad negdje zaveden, crno na bijelo, da su sjednice maratonske jedine po tome što traju mjesecima jer se odgađaju zbog nedolaska onih koji su plaćeni da dolaze, zbog neslaganja, manjka ruku i viška želje da ne bude kako drugi hoće i zbog nepopuštanje. Vlast zanima samo zavođenje zaluđenih i onih koji nemaju ništa i nemaju ništa protiv da budu kao oni.

Za svoje posrtanje vlast krivi sve odreda samo ne svoju nesposobnost da izbjegne posrtaj. Vlast krivi druge pa makar i svoje samo da galama o krivnji bude glasnija od još jednog loma ionako izlomljenog društva. Vlast prikriva svoju krivnju stavljajući svima ruke do laktova u pekmeze, nastojeći proširiti lanac krivaca toliko da neće tko imati na koga zalajati.

Vlast tvrdi, na svim od bezbroj razina, kako svim svojim bićem misli na one ispod sebe pa ih onda pretrpana gladnima još više zgazi. Jer, nesposobna je vlast da stvori toliko novca da kupi dovoljno pekmeza koje treba umazati u lancu poslušnosti i jednoumlja. Zato vlast one ispod sebe brižno cijedi namećući, ionako pometenom džepu, nove vjetrove nameta i izmišljotina što plaćaju njihove izmišljene poslove i umišljeni rad.

Vlast zaboravlja da neki ne zaboravljaju jeftine gafove što nas dugoročno skupo koštaju a koje u nevješto i nemarno prikrivenom kriminalu čine od trenutne gladi, oboljeli od pohlepe.

Vlast, na bilo kojoj od bezbroj razina, hvali svoju dobrotu iako je presuđena kao krivac u ugnjetavanju onih ispod sebe. Vlast kaže da brine za druge, a onda otvoreno kaže da za druge nema jer nema dovoljno za sebe.

Postoji tako zemlja u kojoj vlast na jednoj od bezbroj razina vlasti bez imalo drhtaja u glasu kaže za sebe da je dobra, zemlja u kojoj prestaje život kad vlast odluči krenuti u već probavljenu kampanju. Postoji tako zemlja, koja sve više druge zemlje gleda s raznih dna, koja ne drhti jer se vlast glasnije hvali nego što oni na dnu i oni pred vratima bijega žele sebi bolje ovdje.

Postoji tako zemlja, sa svim svojim gladnim razinama, u kojoj je vlasti dovoljno da sebi kaže da dobro radi. I ta vlast je bogata.