Klizna situacija

Sve može, a i ne mora

Kolumna / Kolumne | 16. 12. 2016. u 08:52 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sa predsjednikom HDZ-a Bosne i Hercegovine, Draganom Čovićem, čovjek uvijek zna na čemu je: na ničemu. Potvrdio je to i sam - Čović, ne čovjek - u intervjuu N1 televiziji u kojem je lijepo, svojim riječima, kazao za šta se tačno zalaže: „Jedan od načina na koji se može urediti BiH je da Hrvati imaju entitet. To može biti element jednakopravnosti. Bitno je kako živi najmalobrojniji narod. Četiri ili pet cjelina: Banjaluka, Tuzla, Sarajevo, Mostar i Distrikt Brčko. Brojnost bošnjačkog stanovništva je neupitna u Sarajevu, čak bi se i Sarajevo moglo napraviti kao distrikt. Tako bi eliminisali nacionalne ekskluzivitete u jednom prostoru... Mi smo govorili o četiri, pet, šest teritorijalnih jedinica samo ne previše zbog administracije. Oko ove ideje moramo naći kompromis sva tri naroda. Ako predstavnici srpskog naroda ne žele promjene u RS, ništa se neće promijeniti. Isto sa predstavnicima Bošnjaka u Federaciji... Naš zahtjev je da Hrvati imaju pravo predložiti svog člana Predsjedništva. To se može uraditi tako da uopšte nema govora o teritorijalnoj podjeli...“.

Za šta se, dakle - iako je pitanje naizgled, samo naizgled, glupo - zalaže čelnik najveće stranke najmalobrojnijeg naroda: za hrvatski entitet u Bosni i Harcegovini; za regionalizaciju BiH i preustroj u pet, šest, dvadeset osam teritorijalnih jedinica; za promjenu izbornog zakona bez izmjena teritorijalnog ustroja; za oboje; za to da se zakonom zabrani stavljanje sode bikarbone u ćevape?

Za početak, znamo za šta nije: libo ga ona stvar za sodu i ćevape. Ostalo može, nije nikakav problem: i hrvatski entitet i regionalizacija i novi izborni zakon sa teritorijalnim preustrojem i novi izborni zakon bez teritorijalnog preustroja i etničko definiranje teritorija i prostori bez nacionalnog ekskluziviteta... Uglavnom, igra sve sa čim se slažu Republika Srpska u kompletu i bošnjački predstavnici u Federaciji, a oni su, inače, kooperativni sve dok je, u srpskom slučaju, neupitna teritorija RS-a; odnosno, kada je o Bošnjacima riječ, dok kreiranje nekog novog entiteta ostaje samo unutar Federacije. U prijevodu, za Srbe je hrvatsko pitanje isključivo federalno, dok je za Bošnjake i republičkosrpsko, savezno što bi se reklo da smo u 1987. Za Čovića je samo pitanje. Odgovor uopće nije važan: bez njega, njih tačnije, sasvim mu dobro ide.

Dragan Čović je, ako je neko zaboravio, a jeste garant, davno je to bilo, za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice izabran prije jedanaest godina i od tada se zalaže za, ponovimo ukratko: to da Hrvati imaju entitet, regionalni ustroj sa četiri ili pet cjelina; za koncept kojim bi eliminisali nacionalne ekskluzivitete u jednom prostoru; za mogućnost da Hrvati imaju pravo predložiti svog člana Predsjedništva, što se može uraditi tako da uopšte nema govora o teritorijalnoj podjeli... Plus za kompromis sva tri naroda, jer, kako ono reče, „ako predstavnici srpskog naroda ne žele promjene u RS, ništa se neće promijeniti. Isto sa predstavnicima bošnjaka u Federaciji“.

Inače, tada, one 2005., BiH je imala dva entiteta – RS i FBiH – nula regija, jedan distrikt, dva puta Željka Komšića, dok i dan danas izbor, recimo, Dragana Čovića u Predsjedništvo BiH ovisi o dobroj volji Bošnjaka i nespremnosti Bakira Izetbegovića da za hrvatskog člana kolektivnog šefa države kandidira kaktus.

„Ne mislim da sam i ja cvjećka u političkom odnosu“, izjavio je Čović i intervjuu čije smo dijelove citirali. Nije to bio, ako je neko naivno pomislio, napad iskrenosti, sasvim suprotno. Njega, taj napad iskrenosti, Čović sebi ne smije dopustiti, jer za dugih jedanaest godina nije riješio ništa od onoga što je detektirao i više miliona puta naveo kao hrvatske probleme. Nije, naravno, rješavao ni druge, pošto ga ne zanimaju: glasačka baza su mu samo i isključivo Hrvati, pa čovjek ne vidi neku potrebu da se bakće sa zagađenjem zraka u Zenici, vodovodom u Maglaju, tramvajima u Sarajevu i bilo čime u Republici Srpskoj.

Za jedanaest godina Dragan Čović se, uglavnom, lijepo skućio, zaposlio dva zeta, interesno premrežio zapadni dio Hercegovine, posmicao opoziciju, sjaranio s Dodikom i Fahrom Radončićem, dok se sa Bakirom Izetbegovićem nateže po automatizmu.

No, ne treba duše griješiti: nije on nikakva endemska pojava na našoj političkoj sceni. Milorad Dodik osam godina guli Srbe k'o banane, organizira referendume i kurči se pred Ustavnim sudom, da bi zatim sam poništavao rezultate referenduma i pravosudnim institucijama koje, kao, ne priznaje – tužakao Dan državnosti. Ni Bakir Izetbegović nije slab s parama, a njegovu privatizaciju Bošnjaka trenutno i bez imalo dobrih namjera sprječava notorni Fahrudin Radončić. Svi što vjeruju da predsjednik SBB-a ima još neki, osim vitalnog ličnog interesa, ne trebaju uputnicu za psihijatriju: primit će ih se preko reda, kao hitne slučajeve.

„Oni koji žele biti političari su jako opasni. Svako kome posao političara nije mučan i koji ne odbrojava dane do kraja mandata ne radi za interese naroda“, rekao je tokom posjete Zagrebu bivši ministar financija Grčke i lider panevropskog pokreta DiEM25, Yanis Varoufakis.

Rođeni Mostarac i čelnik Nove ljevice Hrvatske, Dragan Markovina je, baš u vrijeme kada i Čović - i na istoj televiziji - govoreći o zemlji svog rođenja, kazao: „Mislim da je u jednom nepovratnom statusu quo koji političari ne žele riješiti, a narod ne može. Ne govorim da će biti rata, ali situacija je kao u Izraelu ili Palestini. Status quo može trajati vječno“.

Možete li, probajte, ne boli, zamisliti Dragana Čovića kako jedva čeka da može kao sav svijet ustati rano, obrijati se, otići na neki običan, građanski posao, vratiti se, ručati, malo leći i navečer provjeriti ima li na Sport klubu kakve utakmice? Ne možete, naravno. On, kao jedan od mnogih, ne odbrojava dane do kraja mandata i njemu uopće nije mučno javno se svađati sa Izetbegovićem, tajno grliti s Radončićem, sjediti s Dodikom u Banja Luci čiji Hrvati, ako su imali sreće, žive po kućama u zagrebačkoj Dubravi, do podne biti za hrvatski entitet, od podne za „četiri, pet, šest teritorijalnih jedinica“, a navečer za novi izborni zakon bez ikakvog teritorijalnog preustroja... I tako, evo, jedanaest dugih godina.

E zato, hajde dobro, neka bude i zato, baš kako reče Markovina, „status quo može trajati vječno“. Ma ne samo da može, već i hoće.

Kopirati
Drag cursor here to close