Sretna Nova 1992.?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima vas još uvijek dovoljno koji se sjećate vrelog ljeta 1991., onog ljeta kada je po Hrvatskoj već uvelike gorilo (pritom ne mislim na požare), a ovdje u BiH upaljači već bili spremni (također, ne mislim na požare).

Vrelo ljeto '91 obilježilo je mnogo toga, ali jedan od najvažnijih supstrata koji se tada raširio čitavom zemljom bila je apsolutna nemogućnost dogovora uskoro žestoko suprostavljenih strana, a tada još uvijek koalicijskih partnera. Već tada suprostavljeni koncepti, da se ne lažemo, potpuno identični danas prevladavajućim u BiH, imali su svaki svoju viziju sadašnjosti i budućnosti, naravno, dijametralno suprotnu vizijama drugih koncepata.

Trajalo je to skoro od prvih demokratskih izbora, gnjavilo se mjesecima, nadglasavalo i preglasavalo u pokušaju da se podmetne ili nametne, da bi na kraju svima bilo jasno da se razlike samo produbljuju i da je sve više onih koji se spremaju za rat, a sve manje onih koji razumno znaju je rat zla lutrija i da u ratu možeš dobiti samo ako nisi imao ništa za izgubiti.

Onima kojima nije bilo još uvijek jasno, svakonoćne eksplozije i sve češće barikade davale su do znanja da je vrijeme da se odabere strana, jer Vrag je došao po svoje. Ostalo vam je poznato, proces je neumitno išao, rušeći sve pred sobom, kidajući stare veze, poznanstva, povjerenja  i ljubavi, gazeći ponos i šireći predrasude, sve do samog dna pakla i natrag. Rat je završio i jedno vrijeme smo svi bili sretni što je to tako, nosi ga kući kome je bilo žao što je stao, ali, ipak, do dan danas nismo odgovorili na pitanje – što i kako dalje? Samo smo odgađali neumitno.

Prva, prva, rikverc…

Rat nas je zatekao razdijeljene, grupirane i nanovo definirane, svak' je u svom dijelu zemlje je dolazio sebi, nekoga je tu zateklo, nekoga je doteklo, a nekoga je dotjeralo, no nekako smo se snalazili  - usput smo što se ukupne BiH tiče,  živjeli i na nekakvom autopilotu, pod budnim okom međunarodne zajednice, s nadom u povratak, gdje je najveća iluzija očito bila ona o povratku na staro, a koju neki, nećete vjerovati, i danas gaje.

Međunarodno oko zbilja nije spavalo desetak godina nakon rata i malo pomalo smo se počeli kretati, nanovo upoznavati, učiti jedni o drugima nanovo. Gledalo je to oko i da mnogim dugim jezicima ne padne na pamet reći svašta, pa smo živjeli u iluziji da su teške riječi iza nas, a dogovor ipak bliže.

Dojam je da smo u jednom trenutku čak imali i neke naznake, neki tračak optimizma, u kojem su opet, ne treba kriti, dosta sastojaka umetnuli stranci, ali tko je htio udahnuti mirisalo je na mogućnost da ipak jedna generacija, možda moja, možda ona iza mene, možda ona koja tek sad dolazi na red, napravi bypass i ne uzme rat kao centar svega i smisao postojanja iz kojeg smo se, eto, svi mi rodili i koji nas je, eto, sve odreda definirao, kao da nije postojalo ništa prije njega.  

No, nažalost, nije se dogodilo, analiza bi nam uzela i previše vremena, krivaca ima gdje god pogledaš – ali je činjenica da je već sigurno desetak godina, možda i više, netko će sad reći – taman od slučaja Komšić, netko će se sjetiti pada Aprilskog paketa, nekome će pasti na pamet neka druga prijelomna točka, netko će primijetiti ni da stranci više nisu kao nekada, a sam Visoki predstavnik skoro pa karikatura, u ovoj zemlji nešto opet skrenulo u pravcu koji govori 1992., a ne, recimo, 2022.!

Rikverc je uključen i mi s punim gasom jurimo unatrag prema ratu, koji je opet u centru svega, na krilima općeg nerazumijevanja i nedogovora, iz kojeg opet sve proističe i čije linije razgraničenja opet uokviruju mozgove, a neostvareni ratni planovi raspaljuju maštu – i iz čijeg vremena se opet zastave vijore. Baš kako bi žene znale reći - vratila se stara moda!

Nek' se vijori stotine zastava!

I opet nema neke velike razlike u pristupu, baš kao pred rat  – nošene medijskom bujicom imamo tri oštro podijeljene strane koje svojim stavom automatski isključuju mogućnosti dogovora, jer su šabloni koji se koriste isključujući. Projektirajući šablon pun, često jako sumnjivih, činjenica prave se još dublje razlike u odnosu na ostale, a te razlike iz dana u dan čine i bilo kakav razgovor o dogovoru manje mogućim.Opet se širi nepovjerenje i za njim stupa gomila predrasuda.

Pri tom je svaka strana pronašla svog stranog sponzora, ili se barem diči da ga ima, pa po staroj „nas i Rusa 300 miliona“ miševi hoće biti slonovi kunući se u veze i odanost velikoj sili, koja je po defaultu bratska i vazda dobronamjerna, te koja će čuvati zaleđe „našoj stvari“. Iskren da vam budem, lakše bi mi bilo kada bi nekim čudom Arapi gradili i ulagali po RS-u, Rusi u Posušju ili Tomislavgradu, a EU na čelu sa Češkom i Austrijom upumpavala optimizam po vrelu Bosne i donedavno netaknutim padinama oko Sarajeva, ali to, očito, nije taj film i svatko ima, ili barem misli da ima, većeg brata od susjeda. I pri tom se trudi da u inat susjedu dokaže da mu je bliži stranac nego je on ikad bio! Tuk na utuk!

Folklorno, na dnevnoj bazi ide filovanje „našim istinama“ koje su jedine prave, a tuđe su tek, naravno,  konstrukcije i laži.  Pritom se ne biraju sredstva, friziraju se povijesne činjenice, zamjenjuju se teze, brkaju se nadležnosti, drkaju se institucije, izmišlja se, ako treba, i ono što jedino godi…sve kao uvreda za ono malo mozgova koji uspjevaju, nekim čudom, ostati neokaljani.

Za javnost se opet masovno priređuju spektakli sa sjećanjem na važne datume iz ranih devedesetih, da ne bi 'kogod slučajno zaboravio gdje nam je „big bang“ iz kojeg smo se izlegli i tko nam je neprijatelj. A znate te vražje devedesete, nema događaja koji nas ne dijeli, nema datuma koji nas ne razdvaja, nema imena koje nam je bilo zajedničko. Opet živimo prošlost u kojoj smo bili „na nož“.

Ekonomija? Nemoj me zasmijavat'!

I sjetim se jednog od tko zna koliko stranih diplomata i  karijerista u našoj zemlji, koji mi je jednom prilikom rekao, pomalo i razočaran,  kako ima dojam da njegove riječi o tome da se moramo ovdje okrenuti ekonomijii suradnji, a ne gledati natrag u rat i baviti se stalno istim podjelama, kao da prolaze direktno kroz glave ovdašnjih dužnosnika i razbijaju se tamo negdje o zid.  

Rekoh mu tada da je uvijek najjeftinije tako i da nije nitko lud da riskira s ekomomijom koja nosi neizvjestan rezultat, kad mu je sve u ovoj zemlji i dalje namješteno taman kako treba, zašto se zezati sa ekonomskim pokazateljima koje malo tko razumije, ako stvar može pripaliti sebi u korist jednom jedinom rečenicom. Kome ćeš ovdje glumiti Antu Markovića, kad ni samog Markovića na vrhuncu moći i popularnosti nisu razumjele mase, koje su uvijek bolje razumjele serviran primarni strah od tamo neke ekonomske krivulje?

Lova je ista, ako ne i bolja, a rizik puno manji kada kreneš ložiti na sukob. Stari, samo pali i ništa ne brini, vazda ćeš biti na konju! Baš kao što se šumu, nakon toliko duge suše, najlakše zapali šibicom, čikom ili najjeftinijim upaljačem, dakle već otprije poznatim alatom,  i raja se najlakše loži na najjeftiniji i otprije poznat alat. Strah od drugog i mržnja kao refleks, uz prigodno tapšanje po ramenu kako ne treba brinuti, jer pobjeda je sigurno naša - i spektakl je zajamčen, zadovoljstvo i korist onoga koji vatru pali je višestruka, sve što treba je „skinuti rukavice“ i poručiti par rečenica u otvorenom pismu ili javnom nastupu. Pa čak i pomalo zazivati rat, ta nećeš ti ratovati, svejedno ti je.

Lijenost kao zadnji stub obrane

Jedina je sreća, što se ovaj put, za razliku od šume, narod ipak nešto teže pali. Naizgled je umrtvljen, nesposoban za bilo kakve promjene, možeš ga jebati na sto načina, a on ni makac, tek tu i tamo neki bilmezi koje je civilizacijska tekovina interneta pomazila dolaskom i u njihovu kuću ili ih je nevrijeme nanijelo na državnu sisu, pa u neradu za sigurne novce dođu u napast isfurati se preko interneta, ali općenito narod je previše miran koliko ga se već dugo opet loži.Osvrnite se, možda jedni drugima jebemo sve po spisku, potiho i unutar četiri zida, ali u svakodnevnom životu smo previše umrtvljeni za nečiji ukus.

Obavljamo redovne dužnosti, radimo, stojimo u redovima, kupujemo i prodajemo na pijaci, čekamo plaću ili posao, plaćamo račune i kredite, sjedimo i pijemo, idemo u goste, kukamo kako je nezgodno, ali bit će bolje, maštamo o seksu sa onom plavom, sanjamo bolji auto i malo više para za manje rada, radimo sve što treba da barem svaki dan ne brinemo što će ostati djeci i kakva im je ovdje budućnost i, onako usput,  čekamo hoće li Barcelona ipak kupiti Coutinha? I u naoko  ili realno podijeljenim gradovima ne zuji kao prije 25 godina, ne možeš rezati napetost nožem i sve izgleda kao nespremno za bilo kakve velike tektonske poremećaje, ratove pogotovo.

I eto, možda je ta mana koju čine nadaleko poznata neodlučnost, nevoljkost i indiferencija sada odjednom prednost! Možda ipak bolje i duže pamtimo nego što se misli, možda smo jednostavno lijeni, ali dok se mediji rasturiše da nam opet stvore  atmosferu sličnu onoj iz '92, nemam dojam da nas previše trza na tu udicu.

Što ne znači da nas neće biti dovoljno do naredne, devedeset dru…ovaj, dvije i osamnaeste. Znate kako je to, ako suša potraje, ako je bura sve jača i nepredvidiva…ni u što ne možeš biti siguran - pogotovo u zemlji u kojoj, da podsjetim, nikada nismo sami postigli nikakav dogovor ako nije bio zavrtanje ruku od strane stranih faktora, nikada nismo zajednički, bez stranog guranja i uz prigodnu domaću zdravicu nakon toga, odgovorili na pitanje – što ćemo i kako dalje?