lakrdija

Selimo u viši rang, a još nitko crveni nije dobio

Kolumna / Kolumne | 20. 09. 2016. u 08:05 Berislav JURIČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nasmijala nas je prije nekoliko dana lakrdija na nogometnom terenu međužupanijske lige kada su golman domaćeg tima i linijski sudac zamijenili uloge na poluvremenu.

Golman, koji je u prvom dijelu utakmice u rukavicama branio rezultat, preuzeo je zastavicu i, kako tvrde gosti, branio mahanjem i okrenuo utakmicu u drugom smjeru. Domaći su sustigli vodstvo gostiju od dva gola i to im je bilo dovoljno za otvaranje ove sezone. Da je utakmica imala treće poluvrijeme, tko zna tko bi koga još zamijenio i na kojim pozicijama. Ovako je ostalo 2:2.

Da sve bude još čudnije, delegat utakmice nije zabilježio da je vidio išta sporno. Tako će pritužbe domaćih da su golman i sudac zamijenili uloge, ostati samo na pričama poput onih da su možda vidjeli svemirce ili da im se ukazala kakva svetinja ili objekt piramidalnog oblika.

Situacija s terena u ligi koju plaćaju građani iz svojeg džepa, slična je još jednoj lakrdiji koja isisava džepove priznatih, nepriznatih, poniženih, uzvišenih, popisanih i nepopisanih naroda.

Političke utakmice koje svakodnevno gledamo prepune su zamjena uloga, sumnjivih golmana i još sumnjivijih sudaca. Oni što su trčali uz aut liniju i bili potpuno autsajderi, odjednom su postali ključni vezni igrači, oni što su branili na golu države ispali su bezglavi napadači koji su sami sebi zabili barem stotinjak autogolova. Potom su linijski suci preuzeli glavne uloge, pa su mahali zaleđa čim bi netko maknuo prstom prema naprijed. Igrači s klupe mudro su čekali pa su umjesto da zablistaju kao velike zvijezde ispromašivali i lopte i prazne golove i noge suparnika, pa se sami polomili na svojim umišljenim umijećima.

No, delegat je uporno u polje predviđeno za nepravilnosti upisivao – ništa. Godinama se na blatnjavom trokutastom terenu zvanom Bosna i Hercegovina događaju takve prljavštine da je sva sreća da pisci udžbenika prekrajaju istinu. Da ne prekrajaju, bilo bi to najužasnije štivo o državnicima koje je ikada napisano. Godinama mlataraju po izmrcvarenom terenu i rukama i nogama, glavinjajući bez mudrosne kondicije i zujeći po terenu kao muhe bez glave ponavljajući svoje masi pušne mantre.

Do tada, delegati, redovito stranci, u prljavoj utakmici ne vide ništa sporno. Tek tu i tamo zavrte glavom na grub start, na igranje rukom ili loptu što je duboko otišla preko aut linije, a potom završila u golu. I to je sve. Preskočivši nepravilnosti, uvjeravaju nas da će se u višem rangu natjecanja naš klub počistiti i da će na terenu biti pravi, pošteni navijači. Puni mudrosti i kondicije.

Mi pak, na zaljuljanim tribinama, pijani i drogirani od nemoći, s pravom ne pristajemo vjerovati da će nas viša liga spasiti od naših loših momaka i da će u naše isisane džepove vratiti sve ono što su nam oteli. Ili, da će u naše vene ubrizgati novi život i vratiti nam vrijeme koje su nam ukrali.

Toliko smo izdrogiranidi ne vjerujemo da će u obitelji velikih klubova biti bolje i da će naše promašivače prilika i zabušatore u igri stići kazna za sve loše što su nam napravili i za sve rupe u zakonu koje su ih držale na terenu.

Možda je delegat trebao na tren stati na tribine, pa vidjeti kako je to kad običan život prolazi uz besmislenu utakmicu u kojem pobjeđuju oni što više blentavo igraju, a ne da nam godinama ostavlja prazne rubrike s nepravilnostima, tješeći nas kako će i na našem nebu jednom zasjati crveni kartoni za prgave vladare.

Kopirati
Drag cursor here to close