Klizna situacija

Prodavači prošlosti

Kolumna / Kolumne | 27. 01. 2017. u 09:47 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Borba za strance u bilo kojoj instituciji BiH je borba protiv BiH. Ili druga opcija, koju smo trebali uraditi prije 15 godina - skloniti nas sve iz vlasti, nema potebe za izbore i da stranci naprave državu kakvu misle da će funkcionisati“, rekao je, pored ostaloga, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, Dragan Čović, u Banja Luci, gdje se susreo sa svojim najdugovječnijim partnerom, Miloradom Dodikom. Inače, Čović je ovih dana na turneji: nastupa po gradovima i institucijama, simulirajući, uz obilatu pomoć drugih aktera ovdašnjeg političkog života, kako taj isti politički život nije dugi peting još jedne velike drame.

Dragan Čović nije Felix Ventura, angolski albino zanimljivog zanimanja. Ventura je tek lik iz romana José Eduardo Agualusa i bavi se prodajom prošlosti. Onima koji su silom zauzeli sadašnjost i osigurali mogućnost da, kako piše u „Prodavaču prošlosti“, kupe budućnost, on izmišlja ugledne, naravno bogate pretke, povezuje im babe sa narodnim herojima borbe za neovisnost i za kolekcije portreta predaka nabavlja slike po buvljim pijacama od Brazila da Amerike.

Ništa od toga Dragan Čović ne radi. Tačnije, skoro ništa. Osim što, znajući da više nema kupaca, nudi prošlost sličnu onoj koju Ventura stvara; prošlost koja bi bila bolja da se zbilja i dogodila.

„Druga opcija, koju smo trebali uraditi prije petnaest godina - skloniti nas sve iz vlasti, nema potebe za izbore i da stranci naprave državu kakvu misle da će funkcionisati“, kazao je, dakle, Dragan Čović. Prije petnaest godina bio je kraj prvog mjeseca 2002., a prije šesnaest, 28. januara 2001., sličan je prijedlog upućen tadašnjem Visokom predstavniku, Wolfgangu Petrischu. Naslovljen je sa „10 teza o Bosni i Hercegovini“, objavljen u magazinu „Dani“ i potpisan od Senada Pećanina, Mile Stojića, Ivana Lovrenovića i Nerzuka Ćurka. Oni su, u najkraćem, od HR-a zatražili jednogodišnju suspenziju svih zakonodavnih organa vlasti, dok bi izvršne postale dio Petritscheve administracije. Drugačije rečeno, on bi propisivao šta da se radi, oni izvršavali, a ko neće – doviđenja Marijana, doviđenja Sandokan.

Prijedlog stariji od Čovićeve nulte ali propuštene godine, imao je dva problema. Drugi je bio u Petritschevoj vjeri da prepuštanje rješavanja problema bosanskohercegovačkim političkim akterima neće dovesti do novih, većih problema, a prvi u trajanju protektorata, kako se inače zove ono što je pisalo u „10 teza o Bosni i Hercegovini“.

Godina dana je, jednostavno, malo vremena – osim ako ne postoje mehanizmi zaštite postignutog u tom periodu. Drugačije rečeno, sve što bi dobro OHR napravio za tih tri stotine i šezdeset pet dana, povratnici na vlast, isti oni koje je trebalo ponabijati nogama iz svih ovdašnjih parlamenata, raskovali bi za jednu sedmicu sa radnom subotom.

Ipak, i Čović danas i četiri urednika „Dana“ od prije šesnaest godina, u osnovi imaju ili su imali pravo. Današnja Bosna i Hercegovina, ovakva kakva jeste, a takva je da u cijeloj političkoj povijesti nema ništa slično, djelo je takozvane međunarodne zajednice: administracije bivšeg predsjednika SAD-a, Billa Clinton, prepušteno na brigu, hranjenje, presvlačenje i uspavljivanje Evropljanima zaduženim da pronađu i pomognu heroje povlačenja, kako nizozemski pisac Gert Maak naziva lidere spremne na ustupke, ma i kapitulaciju, u ime neke bolje budućnosti. Inače, Maak smatra kako je takve moguće naći samo među dokazanim nacionalistima, onima koje je zbog minulog rada nemoguće u startu proglasiti izdajnicima nacija.

Uglavnom, taj eksperiment u kojem se vazda spremni na neki oblik rata pretvaraju u neopjevano velike mirotvorce, kod nas uspio nije i bilo je, već pri pokušaju sklapanja prvog saziva Vijeća ministara, jasno da neće. Osim toga, uslovi za prinudnu međunarodnu vojno-političku upravu bili u prvim poratnim godinama kao teren na Camp Nouu: idealni za igru, kako se to već kaže. Nisu, istina, bili puno gori ni prije petnaest godina, kada je, prema Čoviću, trebalo objasniti narodima i narodnostima, kako „nema potebe za izbore“ i pustiti „da stranci naprave državu kakvu misle da će funkcionisati“. Sve uz nadu da će, parfrazirajući Marxa, drugi puta pogriješiti bolje: oni su, ti stranci, vjerovali da će funkcionirati i ova dejtonska BiH...

Mi, naravno, sada možemo do iznemoglosti pričati o tome šta bi bilo da je bilo: tražiti idealan broj godina prinudne uprave i analizirati mogućnosti da se u tom nekom periodu, puno dužem od godinu dana, pojave nove generacije političara koji neće sadašnjost držati pod okupacijom, budućnost kupiti sebi a nama je činiti neizvjesnom, dok će prošlost svaki puta kreirati u skladu sa trenutnim potrebama, kao Felix Ventura kojeg, naravno, i baš kao Dragana Čovića ne zanimaju činjenice.

Naime, na banjalučkoj pozornici ovdašnjeg teatra apsurda lider HDZ-a je, nakon što je skoro pa zažalio jer Bosna i Hercegovina nije na vrijeme dobila stranu upravu, kazao i kako je „borba za strance u bilo kojoj instituciji BiH borba protiv BiH“. Za šta je ta borba, nije objasnio, ostavljajući prostor pretpostavci da je (i) za Milorada Dodika, odnosno za obrazac ponašnja u kojem je moguće kantu za smeće nabavljenu za zgradu Vlade Republike Srpske platit 850, a pepeljaru 650 eura po komadu.

Kada je, a nije bila neka nauka, sve to otkriveno i dokumentovano, Dodik nije rekao isto što i Ćović ovih dana – da je „borba za strance u bilo kojoj instituciji BiH borba protiv BiH“. On je samo uspio u nakani da se stranci izbace iz Odjela za organizovani kriminal Tužilaštva Bosne i Hercegovine. I? I ništa, osim što prosječan Srbin u RS-u može, ako ga put nanese, ugasiti cigaru u pepeljari za koju mora raditi mjesec i pol dana, a i to ako spada u sretnike sa onim što se kod nas smatra prosječnom platom.

Felix Ventura, lik iz knjige José Eduardo Agualusa ne živi loše od prodaje bolje prošlosti okupatorima sadašnjosti. Dragan Ventura iz HDZ-a, uz mnoge druge, živi dobro, ma sjajno, upravo zato što je naša prošlost takva kakva već jeste. Što se jedne godine, mogla je biti 2002., 2001., 1996., sasvim je svejedno, nije desilo ono o čemu je on 2017. govorio u Banja Luci.
Mi, ma kako to nekome zvučalo, sami ne možemo: ni mi, narodi i građani, niti oni što su uknjižili sadašnjost i mogu kupiti budućnost zahvaljujući, osim kleptomanskim sklonostima, i neospornom legitimitetu dobijenom na izborima. Svakim, od prvih do zadnjih.

Kopirati
Drag cursor here to close