Život, život

Da nam živi, živi jad!

Kolumna / Kolumne | 14. 07. 2016. u 09:06 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ako me pitate što je najveći problem u ovoj zemlji, neću vam nikada reći da je to loša vlast, koja kako god izgledala i tko god u njoj da sudjeluje, prodaje vazda iste floskule, samo ih drugačije umotava.

Neću vam reći ni da je najveći problem ove zemlje lopovsko vođenje države koje amenuje ta ista vlast, koja je konstruirala spregu „uvijek vjernih“, koji za isti račun sisaju sve što se isisati dadne, pa kad tokovi presahnu onda nas zaduže kod MMF-a ili koga već ili zarežu poreze od kojih građani samo siromaše.

Upri prstom, ali što dalje od sebe!

Neću vam reći ni da je to stalno isti bošnjački nacio-patriotizam, srpski nacio-separatizam i hrvatski nacio-autizam. Neću vam, kao što to mnogi rade, pokazati prstom na nekakav fašizam, hineći tako svoj vlastiti antifašizam. Neću vam reći ni da je najveći problem u ovoj zemlji preglomazan aparat, pun radnih mjesta za one već spomenute „uvijek vjerne“, one koji „skupo naplate dosadne sate“.

Neću vam reći niti da je kriv Daytonski sporazum, onaj koji je „zaustavio rat, ali omogućio vječni nemir“. Neću vam reći ni da su glavni problem Bake, Čova i Dodo, Ivanić, Fahro ili Božo. Ne, neću, poput nekih, reći da su krive „hadžije koje su podijelile rejone“, neću reći ni da su za sve krive „vjerske vođe koje su dočekale svoju šansu“, pa "sade bogomolje gdje im se digne, ali zato nitko ne gradi tvornice, puteve i bolnice“.

Čiko, nisam ja, oni su me nagovorili!

Nisu glavni problem oni koji „ne vole Bosnu, a u njoj žive“, niti su krivci „patriote na daljinu i na baterije“ i oni „koji  je beskrajno vole, a tu ljubav čim prije i naplate“. Nisu najveći problem stranački uhljebi, ministri i savjetnici koji se čitav „radni vijek“ rotiraju po foteljama poput metka u bubnju revolvera. Ne, nisu problem ni oni koji su nas zajašili, a iz očiju im viri nerad, nebriga, nemoral i pohlepa.

Ne, dragi moji, sve navedeno je tek posljedica pravog problema.

Glavni problem je što se kod nas uvijek pokušava liječiti samo posljedica, a ne i uzrok. I što liječenje nije liječenje, nego tobož' poziv na iscjeljivanje, nadriliječništvom, vračanjem i kletvom.

U nas se stablo gleda u krošnju, a ne u korijen i deblo. A i zašto bi, kad smo u korijenu i deblu mi sami – naš lik i (ne)djelo, suštinska istina o nama. A tko će gledati istini u oči? Uvijek je bolje pokazati prstom prema gore, liberajući tako samog sebe od odgovornosti.

'Ko nema grijeha…

Da, reći ću to još jednom – ključ je u korijenu i deblu! U korijenu i deblu nisu ništa bolji od onih koji su se razgranali. Nerad, nebriga, pohlepa, nemoral, traženje mogućnosti da se stekne što više sa što manje truda, da se ima, a da se ne oznojiš. Nije li to nešto što smo uznjegovali već u početku? Nije li to stvarni razlog zašto nam je krošnja ovakva?

Nije li to razlog zašto galamdžije koje žele smjenu vlasti zapravo u osnovi najčešće žele da i oni, kao jabuka, već jednom počnu visjeti na toj krošnji? Nije li istina da svi žele u krošnju, te da su na tom putu spremni pogaziti sve tobožnje norme i postulate, kojima su htjeli dokazati da su drukčiji?

Nije li istina da dosta onih koji upiru kako se u ovoj državi institucionalno krade čim dobiju šansu urade to isto, pa bila u pitanju neka sitna prijevara porezne, maleno zaobilaženje zakona, neplaćanje RTV takse ili gužvanje papirića na kojem je kazna za pogrešno parkiranje?

Nije li istina da će u ovoj državi onaj koji upire prstom da je sve štela i da bez veze ne možeš ništa, prvi iskoristiti priliku, poznaje li nekoga, ući preko reda u ordinaciju, stati za šalter ili jednostavno dogovoriti razgovor mimo protokola?

Nije li istina da će ovdje svak' parkirati auto gdje ne smije, jer je „samo na deset minuta“, a da će isti taj sutra upirati prstom kako je neki uradio to isto? Nije li istina da se ovdje uvijek vidi trun u tuđem oku, a nikad balvan u svom?

Čista biologija za šesti osnovne

Kažete da pretjerujem? Ne bih rekao. Da pretjerujem, ovakva krošnja bi se već počela sušiti, već bi počela otpadati kao krasta, ali ona nije nikad bila bujnija.

Da je narod pravedan i pravovjeran, kako mu tepaju i kako ga tetoše oni koji bi sutra htjeli biti zlatna jabuka na račun tog istog naroda, sve bi bilo drukčije. Da je kao što nije, a da aktivisti zbilja jesu to za što se izdaju, davno bi ovdje cvjetale tisuće cvjetova. Međutim, već predugo se vrti ovaj film da bi i tobožnji statisti i slučajni prolaznici mogli izbjeći krivicu za fijasko.

I ponovimo još jednom, nije do krošnje, nego do svega ispod. Učili smo iz biologije, ako ste već bili na nastavi, da je život stabla uzročno – posljedična veza. Ako nema uzroka, neće biti ni posljedice.

Zato jedina stabla koja u nas padaju i jesu samo ona prava, živa stabla. Umjesto da otpadaju društvene kraste, u nas otpadaju stvari koje negdje drugdje čuvaju k'o oči u glavi.

I onda reci da je do "onih gore".

 

Kopirati
Drag cursor here to close