Da je više dobrote, bilo bi manje odlazaka
Tuđa neba, tuđa sunca
OBJAVA: Utorak, 18. travnja 2017. 10:04
IZVOR: Bljesak.info
AUTOR: Berislav JURIČ*
Odlakaz
2

''Znaš, nekako sam smireniji otkako sam odlučio otići'', kaže mi nedavno prijatelj koji je odlučio napustiti prilično sređen život i okušati sreću negdje drugo. Kaže, kako tamo nema što izgubiti a ovdje, siguran je, nema što dobiti

Jednom sam, u rijetkom odmaku od dnevno-političkih slova koja u zemlji poput Bosne i Hercegovine lome nego ista ta slova u nekoj uređenijoj državi, napisao kako me umori ova napaćena zemlja. Bila je to za mene svojevrsna himna državi koja nema teksta u službenoj, nepamtljivoj himni.

I zaista, umori ponekad ova zemlja, koji bi svi da imaju i da ju istovremeno nemaju, koju bi da dijele i da spajaju. I jedno i drugo i na silu i na prirodan način. Umori ponekad ova zemlja, koja je, čini se, najljepša tamo gdje ju nije uspio dotaknuti čovjek jer, u zemlji kakva je BiH, čovjek mora često protiv sebe pa onda takav i protiv zemlje radi. Onda je u tome slomi, unakazi, usivi i isprlja. I potom je umori, baš kao što i ona umori njega od silnog koprcanja da smiri silne oluje koje joj ne daju mirno ploviti u nekakvu mirnu budućnost.

Udruga za povratak bavi se odlaskom

S vremena na vrijeme, smjenjujući se s crnim vijestima o neslozi i nemogućnosti dogovora, o nepopuštanju jednih i inaćenju drugih, o krizama i padovima, čitamo vijesti o iseljavanjima iz BiH. Iako je nemoguće imati službene brojke, one kojima se barata u javnosti, poražavajuće su. Tako smo mogli iščitati da je BiH napustilo čak 150.000 mladih. Iako se ne zna tko je to tako precizno prebrojao, govori se da su samo prošle, 2016. godine, zemlju napustile 16.653 osobe, odnosno 4.758 obitelji. U zemlji apsurda tako je normalno da se Unija za održivi povratak i integracije u Bosni i Hercegovini bavi, umjesto povratkom, brojanjem onih koji odlaze.

S druge strane, pokušava se umanjiti galama oko odlaska pa se ljudi ''plaše'' pričama kako ne teče med i mlijeko kad se ode, kako se preuveličava u brojanju i kako netko tamo podmeće brojeve kako bi napakostio nekome. No, na stranu propaganda i brojke, činjenica je da sve više ljudi diže sidro iz našeg nemirnog mora pa tamo, pod nečijim tuđim nebom i s nečijim stranim vjetrom u jedrima odlučuje ploviti kroz život.

''Znaš, nekako sam smireniji otkako sam odlučio otići'', kaže mi nedavno prijatelj koji je odlučio napustiti prilično sređen život i okušati sreću negdje drugo. Kaže, kako tamo nema što izgubiti a ovdje, siguran je, nema što dobiti. Rastužilo me s jedne strane što ćemo se fizički razdvojiti. No, s druge strane, bilo mi je pomalo drago jer sam pomislio kako će dobro biti imati tamo negdje nekoga u slučaju da i ja svoj brod jednom otisnem iz ovog uzburkanog mora.

Vrijeme za odlazak

''Postoji vrijeme za odlazak, čak i kada ne postoji mjesto gdje biste otišli'', napisao je Tennessee William, američki dramski pisac. Dodao bih kako uz to čovjek treba biti svjestan da gdje god da ode sa sobom nosi sebe.

Stoga ne bi trebalo žaliti one koji odlaze. Niti one koji ostaju. Čovjek ipak živi u sebi i iz sebe i to kako će sebe ostvariti da bude što bolji čovjek i što korisniji član zajednice treba podržavati. Jer, ako čovjek svojim pozitivnim djelovanjem, a odlaze samo oni koji žele živjeti punijim plućima nego ovdje, želi mijenjati svoje na bolje onda trebamo podržavati to da se svijet čini boljim. Ako se netko ne može ostvariti zbog ograničenja u našem okruženju, kojih, moramo priznati, ima na svakome koraku, ne treba mu stavljati novu prepreku i otežavati mu novim ograničenjem govoreći kako tamo negdje nije kao ovdje. A, ruku na srce, čini se kako nigdje nije kao ovdje.

Možemo mi govoriti izlizane utjehe kako sunce tuđega neba ne grije jednako kao ono s našega, ali danas je čovjek toliko napredovao, vjerojatno i previše, da mu je malo jedno nebo, a ako netko ima dovoljno velika i snažna krila, ne bi li bio grijeh sputati ga i podrezati mu ih pretvorivši njegov let u nesretno i zgrčeno lepršanje pod našim nebom i pod našim suncem.

Umjesto jadikovki kako mnogi odlaze i nemaštovitih i plitkih novinskih napisa kako ''u jednoj ulici gotovo svaka druga kuća je prazna ili u njoj žive samci'', trebali bismo, mi koji još nismo dali petama vjetra, pokušati onima sa željom da rašire krila omogućimo da i naše nebo bude dovoljno široko.

Odlasci radi reda, okova i ideja

U moru tekstova o odlascima navodi se i kako su neki jednostavno poželjeli više reda. Uzaludno su učili svoju djecu da cestu prelaze na pješačkim prijelazima i onda kad je na semaforu zeleni čiko za pješake. Uzaludno, jer neki stariji, navodno pametniji, moderniji i svjetskiji ništa od toga nisu poštivali. Netko je otišao jer je tražio red, a mi bismo, umjesto kuknjava o tuđem nebu, mogli biti komadić tog reda pa tako spriječiti barem jednu obitelj da ne ode zbog nereda. Možda je primjer banalan, ali jedna obitelj je svakako vrijedna.

Drugi su pak otišli jer su im smetali okovi u koje je okovana zemlja na svim razinama. Od mjesnih zajednica, preko općina, županija, entiteta i države toliko je isprepletenih, dobrim dijelom nepravednih, niti da se i najvještiji upletu i požele otići. Mi bismo mogli, umjesto kuknjave o tuđim suncima i zimama, mogli prerezati jednu nit i umišljene vladare prizemiti i upozoriti da ne postoji vladanje na ovoj zemlji, pa tako spriječiti još jedan odlazak. Možda je i ovaj primjer presmion, ali je nam je, barem bi trebao biti, svaki (naš) čovjek važan.

Trebali bismo, umjesto osuđivanja ideja i savjetovanja kako je bolje ne talasati i ići niz dlaku svim sferama društva, potapšati po ramenu nositelja ideje, ponuditi mu se u realizaciji, a ne biti nijemi promatrač i poluglasni odmahivač rukom. Sjetimo se samo kako se volimo dičiti svojim velikanima tražeći čak i mrvicu nečijeg korijena koja bi ga mogla povezati s nama i našim krajem.

Na kraju krajeva, kako je poručeno Korinćanima, naša zemaljska kuća je ipak šator, a vječna nam je kuća na nebesima. Ako se potrudimo biti dio reda, pomoć pri premoštavanju niti ili poticaj za ideju, bit će nam sigurno i lakše biti stanarom te vječite zgrade.

Veliki Johann Wolfgang von Goethe kaže kako čovjek vidi u svijetu ono što nosi u srcu. Kad bismo mi dobrotom izmijenili svoja srca, u njima bi bio veći svijet i, siguran sam, da je malo više dobrote u ovoj umarajućoj, napaćenoj zemlji, bilo bi manje odlazaka.

*kolumna objavljena u mjesečniku Naša ognjišta

Komentari (2)
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.
 :)
 :(
 :P
 :D
 :O
 ;)
 8)
 8|
 ]:(
 :\
 :|(
 3:)
 O:)
 :-*
Ovaj članak mogu komentirati samo registrirani korisnici. Molimo prijavite se za komentiranje. Prijavu možete izvršiti i preko Facebook i Google servisa.
Molimo popunite polja i pošaljite komentar.
Levat Levatović
1. Levat Levatović
prije 34 dan.
Ljudi odlaze, jer nisu više glupi!!! Branitelji koji su dale sve za ovu zemlju, koji su na pošten način pokušavali osigurati neku egzistenciju skapavaju od gladi i šalju svoju djecu vani. Događa se to da posla nema, ako ga ima radiš za neki minimalac, niti si osiguran, niti vidiš neku budućnost. Ljudi žive od plaće do plaće razmišljajući kako pehraniti obitelj, mogu li platiti režije stanarinu... Današnja mladež ima ogroman strah "Šta ako mi buduće dijete bude gladno...Šta ako u nekim kasnim godinama dobijem otkaz, šta tada!?...Šta ću ako ne mognem dobiti mirovinu...". To nisu i nikada ne trebaju biti pitanja mladih ljudi. Ljudi žele raditi, a žele i živjeti. Danas ljudi žele da rade, da sebi i obitelji mogu priuštiti godišnji odmor, da mogu priuštiti neke stvari...nitko ne želi jahte i vikendice, već samo male stvari dostojne današnjeg života. Evo ja prvi radim za 800KM, nisam prijavljen, hodam po birou samo zbog zdravstvenog, nemam upisano dana radnog staža, nemam svog stana, vozim mamino auto (kojeg je kao vrhunski inžinjer, tek kupila nakon mnogo godina). Šta da se sutra oženim ovdje? Pa djetetu nebi mogao kupiti niti računar za školu, hrana preskupa, strane banke žive na našim kamatama...Za posao koji ja ovdje radim, vani dobivam plaću od 2700 eura, kada platim stanarinu, režije i hranu, ostane mi više od pola plaće...Što neću da odem odavde? Tko zadnji ostane neka ugasi svjetlo.
+56
-0
0
BA
Firefox
Levat Levatović
2. Levat Levatović
prije 34 dan.
Zaboravio sam još nešto reći. Nisu mi jasni ovi što se naslikavaju po instagramima!? Danas se sramota uslikati na kavi, ako je na stolu samo kava i voda... Pa se iz noćnih izlazaka objavljuju slike šampanjaca, koktela, brodova bla bla bla... Sve sami luksuz, a kod kuće 4. dan grah jedu... Trebe se lijepe na tatine sinove, čiji su očevi krivi za njihovu neimaštinu...Ove gazde misle da će netko uvijek raditi za minimalac i preživljavati...E PA NEĆE. Samo znam da za koju godinu niti kavu neće imati da popiju sa nekim, jer svi će preko granice...
+46
-0
0
BA
Firefox