Neke ptice nikad ne polete: Novi avion

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Po završetku II. svjetskog rata, a posebno nakon Titovog raskida sa Staljinom 1948., Jugoslavija se našla između dvije „vatre“: SAD-a i SSSR-a.

Okružena „brigama“ (Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Albanija, Mađarska, Austrija), nova Jugoslavija je morala pokrenuti vlastitu vojnu proizvodnju što dovodi i do nagle industrijalizacije dotada pretežno ruralne zemlje.

Stalna ratna opasnost koja je prijetila, pogotovo sa istoka, je primorala Jugoslaviju na razvoj vlastitih oružja, od kojih je avijacija imala posebnu važnost. Nakon sukoba sa SSSR-om, Tito se okreće Zapadu za pomoć, a Britanci i Amerikanci '50-ih spremno isporučuju DeHavilland Mosquito i F-47D Thunderbolt borbene avione.

Staljinovom smrću dolazi i do otopljavanja odnosa sa SSSR-om koji nije htio izgubiti mogućeg saveznika na Balkanu, tako da i SSSR uskoro uspostavlja vojnu suradnju sa Jugoslavijom, pa SFRJ dobiva i MIG-ove 21.

Ovisna o uvozu vojnih aviona iz (ne)prijateljskih zemalja, Jugoslavija pokreće i vlastitu proizvodnju vojnih aviona u Mostaru i Pančevu.

Godine 1950. u Mostaru se osniva „SOKO vazduhoplovna industrija“, a iz pogona 1955. izlaze i prvi avioni Soko 522.

Šest godina kasnije, SOKO proizvodi i svog prvog mlažnjaka Galeb G-2 koji se isporučuje JNA, Libiji i Zambiji. Tih godina SOKO proizvodi i Jastreb J-21, Kraguj J-20, a '70-ih se počinju proizvoditi Orao J-22 u suradnji s rumunjskim IAR-om i Super Galeb G-4.

U neposrednoj blizini fabrike aviona nalazila se i vojna gimnazija za pilote „Maršal Tito“ čiji su maturanti školovanje nastavljali u vojnoj akademiji u Zadru. Mostarski aerodrom je služio za probne i trenažne letove, tako da je Mostar imao zaokružen avijatičarski obrazovno-proizvodni proces.

Jugoslavija 1987. postaje prvom zemljom kojoj se isporučuju sovjetski MIG 29, tada najmoderniji u svijetu avijacije. Oni su trebali poslužiti kao privremeno rješenje do razvijanja vlastitog borbenog aviona, tada poznatog samo kao „Novi avion“.

„Novi avion“ se počeo razvijati 1986. u Vazduhoplovno-tehničkom institutu u Beogradu. Pripadao je četvrtoj generaciji borbenih aviona zajedno sa britanskim Typhoonom, švedskim Gripenom i francuskim Rafaleom.

Jugoslavija je odlučila angažirati dva kooperanta u razvoju Novog aviona, od kojih će se na kraju odlučiti za jednog. U Parizu je tako otvoren projektantski ured sa francuskim Dassaultom, a u Beogradu sa britanskim British Aerospaceom.

Nakon što je završena paralelna izrada projekata, Jugoslavija se odlučila za francuskog partnera u razvoju Novog aviona koji se temeljio na Dassault Rafaleu.

Novi avion se trebao izrađivati od legura aluminija i litija, a neki dijelovi od titana i čelika. Za avionski motor je izabran francuski Snecma M88Y.

Avion je trebao imati najveću brzinu od 1,88 Macha (2000 km/h), brzinu penjanja od 275 m/s i dolet od 3765 kilometara. Od naoružanja je trebao imati top kalibra 30 mm, rakete zrak-zrak, rakete zrak-zemlja, te vođene i nenavođene bombe.

SOKO je trebao proizvesti prvi primjerak Novog aviona 1992. godine kada je planiran i probni let, ali je cijeli projekt otkazan zbog rata.

Novi avion nije nikad poletio, a mostarski SOKO više nije proizveo niti jedan vojni avion.